Svaki dan se pojavi nova laž o Ukrajini i trenutnim napetostima na rusko-ukrajinskim granicama. Od nezakonitog pripajanja Krimskog poluotoka 2014. i neprekinute vojne agresije na Ukrajinu, Rusija provodi kontinuiranu i koordiniranu dezinformacijsku kampanju pod kontrolom države usmjerenu na rusko stanovništvo, susjedne zemlje, Evropsku uniju i šire, s posebnim ciljem utjecanja na javno mnijenje. Uz pomoć medija pod kontrolom države i drugih prokremaljskih medija, ruske vlasti daju sve od sebe da ocrne Ukrajinu, prikažu je kao prijetnju globalnoj sigurnosti te napadaju međunarodnu zajednicu zbog toga što podržava suverenost, teritorijalnu cjelovitost i nezavisnost Ukrajine unutar njenih međunarodno priznatih granica. Ruska kampanja direktno je usmjerena na ulogu Evropske unije i drugih aktera, posebno NATO-a, koje lažno optužuje za agresivne prijetnje zbog kojih Rusija ima „legitimne razloge za zabrinutost u pogledu sigurnosti”. Nedavno gomilanje ruskih snaga koje je započelo u proljeće 2021. na ukrajinskoj granici i na nezakonito pripojenom Krimskom poluotoku bilo je popraćeno poplavom dezinformacija.

U ovom pregledu ćemo razmotriti najčešće i najopasnije mitove – a često i bezočne laži – povezane sa sukobom između Rusije i Ukrajine.

Mit br. 1 „Trenutne napetosti posljedica su kontinuiranog agresivnog ponašanja Ukrajine i njenih saveznika na Zapadu. Rusija samo brani svoje legitimne interese i nije odgovorna za taj sukob.”

Netačno. Činjenica je da Rusija uporno krši međunarodno pravo i druge sporazume na koje se obavezala. Rusija je jedna od stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a. Nezakonitim pripajanjem Krimskog poluotoka i činovima oružane agresije na Ukrajinu ta je zemlja prekršila najmanje 12 međunarodnih i bilateralnih ugovora. Među njima su Povelja UN-a, Helsinški završni akt i Pariška povelja, kojima se garantiraju suverena jednakost i teritorijalna cjelovitost država, nepovredivost granica, suzdržavanje od prijetnje ili upotrebe sile te sloboda država da odaberu ili izmijene vlastite sigurnosne dogovore.

Zbog toga su nezakonita djelovanja Rusije kojima se podrivaju i ugrožavaju teritorijalna cjelovitost, suverenitet i nezavisnost Ukrajine, posebno u Donbasu. Time se i dalje ugrožava evropski sigurnosni poredak, kao i međunarodni poredak zasnovan na pravilima.

Kad je riječ o žrtvama, Ukrajina je pretrpjela ozbiljne gubitke u aktuelnom sukobu s Rusijom. Tokom ruske agresije poginulo je oko 14.000 Ukrajinaca, a ranjeno ih je mnogo više. Zbog sukoba je s Krimskog poluotoka i iz istočne Ukrajine raseljeno više od 1,5 miliona stanovnika.

Samo je jedna strana uzročnik sukoba u Ukrajini od 2014., a to je Rusija.

Nezakonitim pripajanjem Krima i stalnom oružanom agresijom na Ukrajinu Rusija krši barem 12 međunarodnih i bilateralnih ugovora, između ostalog Povelju UN-a.

Mit br. 2 „Stanje u Ukrajini je izazvalo taj sukob. Postoje dokazi da Ukrajina čini okrutne zločine protiv svog stanovništva na istoku zemlje koje govori ruski jezik. Rusija mora intervenirati, pogotovo zato što su Ukrajinci i Rusi ʻjedan narodʼ. Ukrajina jednostavno pripada ruskoj ʻprivilegiranoj sferi utjecajaʼ.”

Netačno. Apsurdni su navodi da Ukrajina napada svoje državno područje i progoni vlastite građane. Kako bi stekla što veću domaću podršku za svoju vojnu agresiju, Rusija koristi medije pod kontrolom države koji neumorno ocrnjuju Ukrajinu i optužuju je za navodni genocid u istočnoj Ukrajini, a pritom koriste neutemeljena poređenja s nacizmom i Drugim svjetskim ratom te izmišljaju priče koje kod javnosti trebaju izazvati negativne emocionalne reakcije.

Mnogo je takvih izmišljenih priča, a najbolje ih ilustrira poznati primjer ruskog televizijskog izvještaja u kojem se ukrajinske snage optužuju da su trogodišnjeg dječačića razapele na križ u istočnoj Ukrajini na početku sukoba. Provjeravatelji činjenica brzo su dokazali da je priča u potpunosti izmišljena, no slične priče se i dalje plasiraju.

Zapravo ne postoje dokazi da su građani koji govore ruski ili etnički Rusi u istočnoj Ukrajini izloženi progonu, a kamoli genocidu, od strane ukrajinskih vlasti. To je potvrđeno u izvještajima koje su objavili Vijeće Evrope, Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava i OESS.

Često korištena tvrdnja da su Ukrajinci i Rusi „jedan narod” jedan je od najstarijih i najdublje usađenih mitova koji se koriste protiv Ukrajine. Taj argument nije utemeljen čak ni iz dugoročne historijske perspektive. Iako imaju zajedničke korijene iz doba Kijevske Rusi (Kievskaja Rusʼ), države koja je postojala od devetog do sredine 13. stoljeća, nije tačno da su Ukrajinci i Rusi jedan narod 800 godina kasnije. Uprkos dugim periodima strane vladavine, Ukrajina ima snažnu nacionalnu kulturu i identitet te je suverena zemlja.

Pojam „sveruske nacije” bez političkih granica ideološki je konstrukt koji potječe od carskih vremena, a upotrebljava se kao instrument za podrivanje ukrajinskog suvereniteta i nacionalnog identiteta. Od 2014. ruska vlada nastoji obnoviti taj mit u pokušaju racionalizacije i opravdavanja vojne agresije na Ukrajinu.

Pojam „sfera utjecaja” ne treba više postojati u 21. stoljeću. Kao i sve suverene države, Ukrajina može sama odrediti svoj put, odlučivati o svojoj vanjskoj i sigurnosnoj politici i saveznicima te o učestvovanju u međunarodnim organizacijama i vojnim savezima.

Kako bi promovirale ideju da Ukrajina pripada ruskoj „sferi utjecaja”, ruske vlasti i mediji pod kontrolom države često tvrde da Ukrajina nije „prava” država. Ruska propaganda pod pokroviteljstvom države pokušava pogrešno prikazati historiju kako bi legitimizirala ideju da Ukrajina pripada ruskoj prirodnoj sferi interesa.

Pojam „sfera utjecaja” ne treba više postojati u 21. stoljeću.

Kao i sve suverene države, Ukrajina može sama odrediti svoj put i odlučivati o svojoj vanjskoj i sigurnosnoj politici i saveznicima.

Mit br. 3 „U svakom slučaju Ukrajina bi se trebala okrenuti Rusiji jer EU i Zapad nisu zainteresirani za tu zemlju te su je napustili.”

Netačno. EU ima strateško partnerstvo s Ukrajinom. Ukrajina je zapravo postala jedan od najbližih partnera EU. To je partnerstvo posljednjih godina učvršćeno Sporazumom o pridruživanju između EU i Ukrajine i područjem produbljene i sveobuhvatne slobodne trgovine. Trgovina s EU čini više od 40% trgovine Ukrajine, i time je EU njen najveći trgovinski partner. EU podržava širok raspon programa u Ukrajini u okviru Istočnog partnerstva EU i pruža joj podršku u provođenju njenog plana reformi. Od 2014. Evropska unija je Ukrajini dala zajmove i bespovratna sredstva u iznosu od 17 milijardi EUR.

EU od 2014. čvrsto podržava suverenitet, teritorijalnu cjelovitost i nezavisnost Ukrajine unutar njenih međunarodno priznatih granica te uvodi mjere ograničavanja protiv Rusije zbog njene namjerne destabilizacije Ukrajine, između ostalog na Krimskom poluotoku. EU također podržava Ukrajinu u jačanju njene otpornosti na dezinformacije i kibernapade.

Rusija je u blizini granica s Ukrajinom rasporedila više od 100.000 vojnika.

Rusija je potpisnica sporazumâ iz Minska, ali nije ispunila svoje obaveze.

Mit br. 4 „Trenutna kriza je krivica NATO-a i Zapada. Da su ispunili svoje obećanje da neće proširiti savez, Rusija se ne bi osjećala ugroženom.”

Netačno. Takvo obećanje nikad nije dato niti je NATO dobio takav zahtjev. Ruski mediji pod kontrolom države često tvrde da je sovjetski vođa Mihail Gorbačov dobio „usmeno” obećanje da se NATO neće širiti dalje od ponovno ujedinjene Njemačke. Sam Gorbačov opovrgao je tu tvrdnju u intervjuu 2014. rekavši da se „o proširenju NATO-a uopće nije raspravljalo i tih godina tu temu niko nije spominjao. To tvrdim pod punom odgovornošću. Nijedna istočnoevropska zemlja nije postavila to pitanje, čak ni nakon što je Varšavski pakt prestao postojati 1991. godine.”

Takozvani usmeni dogovori potpuna su izmišljotina. Članice NATO-a nikad nisu preuzele nikakve političke ili pravno obavezujuće obaveze da neće proširiti savez izvan granica ponovno ujedinjene Njemačke.

Tvrdnja da je NATO navodno obećao da se neće širiti sasvim pogrešno prikazuje prirodu tog saveza. Budući da je NATO odbrambeni savez, on se nipošto ne „proširuje” u imperijalističkom smislu. Odluke o članstvu u NATO-u donosi svaki pojedinačni podnosilac zahtjeva i sadašnjih 30 saveznika u NATO-u. Svaka suverena država može odabrati svoj put, a susjedne države, u ovom slučaju Rusija, nemaju pravo intervenirati.

Nema sigurnosti u Evropi ako Ukrajina nije sigurna.

Evropska unija je više puta naglasila da će daljnja agresija prema Ukrajini imati goleme posljedice i visoku cijenu za Rusiju.

Mit br. 5 „Zbog agresivnog širenja NATO-a, Rusija je sada ʻokružena neprijateljimaʼ i stoga se mora braniti.”

Netačno. Nijedna zemlja ni savez ne planiraju napasti Rusiju. Niko ne prijeti Rusiji. Zapravo, EU i Ukrajina snažno podržavaju postojeći evropski sigurnosni poredak. Svi znaju da je Rusija površinom najveća zemlja na svijetu s više od 140 miliona stanovnika. Njene oružane snage su među najvećim na svijetu, a ima i najveći arsenal nuklearnog oružja. Apsurdno je prikazivati Rusiju kao zemlju koja je suočena s ozbiljnom prijetnjom. U geografskom smislu Rusija graniči s članicama NATO-a na manje od šesnaestine svoje kopnene granice. Od 14 zemalja koje graniče s Rusijom samo je pet članica NATO-a.

Ne postoji ni argument koji bi upućivao na to da je vojna sila jedino rješenje. Postoji nekoliko međunarodnih organizacija, bilateralnih sporazuma i foruma u kojima Rusija može učestvovati u saradničkom i mirnom dijalogu, naprimjer u okviru OESS-a i režima kontrole oružja. EU održava komunikacijske kanale s Rusijom otvorenim, što je sastavni dio politike EU prema Rusiji koja se zasniva na pet vodećih principa. Već postoje isprobani kanali i formati za komunikaciju. Međutim, Ukrajina kao suverena zemlja ima pravo odlučivati o svojim politikama i savezima. Ideja da bi Rusija trebala imati pravo veta na suverene odluke Ukrajine nema nikakvo opravdanje. U tom pogledu ni EU ni NATO ne tvrde da imaju pravo veta na to koje države mogu biti članice Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti (CSTO) jer EU i NATO nisu stranke tog ugovora.

Mit br. 6 „U svakom slučaju, Rusija nije odgovorna za sadašnje napetosti u Ukrajini. Ukrajina namjerno krši sporazume iz Minska, a Zapad nastavlja naoružavati Ukrajinu. Rusija mora brzo reagirati i odbraniti svoje granice. Provokacija dolazi sa Zapada.”

Netačno. Rusija je ta koja je rasporedila 140.000 vojnika i velike količine opreme na granicama Ukrajine, između ostalog i na nezakonito pripojenom Krimskom poluotoku.

Rusija je stranka sporazumâ iz Minska i to su posljednji službeni dokumenti u kojima je Rusija potvrdila suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Ukrajine. Međutim, sama Rusija ne provodi svoje obaveze prema sporazumima iz Minska. U okviru sporazumâ ruska strana i proruski pobunjenici trebali su provesti prekid vatre, povući sve teško naoružanje, provesti razmjenu političkih zatvorenika prema principu „svi za sve” i osigurati dostavu humanitarne pomoći na osnovu međunarodnog mehanizma, ali to nisu učinili. Upravo suprotno, Rusija jača nezakonite oružane grupe u istočnoj Ukrajini. Rusija isto tako ne dopušta neometan pristup članovima posebne posmatračke misije OESS-a, između ostalog granici između Ukrajine i Rusije, gdje je (vrlo ograničena) posmatračka misija prekinuta zbog ruskog veta u ljeto 2021.

Bez potpunog provođenja prekida vatre, povlačenja teškog naoružanja te slobodnog i potpunog pristupa za posmatračke misije OESS-a svim područjima teško je raspravljati o provođenju političkih dijelova sporazuma Minsk II. Nezavisno od toga, Ukrajina je provela sve iz sporazumâ iz Minska što se razumno moglo učiniti s obzirom na to da nema kontrolu nad cijelim državnim područjem te je obradila sve tačke. Donijela je – i produžila – zakonodavstvo o posebnom statusu i amnestiji (2014.) te pripremila nacrt zakonodavstva o lokalnim izborima (2014.). Ukrajina je izmijenila ustavne odredbe kako bi osigurala veću autonomiju područjima koja su trenutno izvan njene kontrole (2015.).

 EU pruža neupitnu podršku Ukrajini.

EU je najveći donator Ukrajine i podržava njen suverenitet i teritorijalni integritet.

Mit br. 7 „Evropska unija je u svakom slučaju slaba i nevažna. Zašto bismo se i trudili razgovarati s EU?”

Netačno. Ruski politički vrh silno se trudi uvjeriti svijet da je EU slaba i da nema interesa za promoviranje međunarodnog mira i sigurnosti. Ruski dužnosnici i državni mediji redovno prikazuju EU kao nevažan faktor, koji nije u stanju rješavati krize, bilo da je riječ o sukobu između Rusije i Ukrajine ili nekom drugom međunarodnom pitanju. U januaru 2022. ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov čak je Evropskoj uniji predbacio „impotenciju”.

Činjenica da Evropa uživa mir od kraja Drugog svjetskog rata dovoljan je dokaz za pobijanje te tvrdnje. EU je u saradnji s UN-om, NATO-om, OESS-om, Vijećem Evrope, članicama grupe G7 i drugim međunarodnim partnerima dala konkretan doprinos miru i sigurnosti u široj evropskoj regiji i u svijetu, između ostalog i u Ukrajini.

EU je i najveća integrirana ekonomska zona na svijetu i najveći trgovinski partner Ukrajine. Sporazum o pridruživanju između EU i Ukrajine vrlo je ambiciozan, a cilj mu je približiti Ukrajinu i EU podržavanjem reformi u Ukrajini, otvaranjem jedinstvenog tržišta EU te usklađivanjem zakona, standarda i propisa u različitim sektorima.

Niko ne može „opkoliti” Rusiju.

Kopnena granica Rusije duga je više od 20.000 km.
Od toga samo 6% graniči s državama koje su članice NATO-a.