Grazie, Antonio [g. Tajani, predsjednik Evropskog parlamenta].

Permettimi di iniziare con un sincero ringraziamento a te e al Parlamento europeo per aver deciso di celebrare insieme questa giornata. Abbiamo pensato che fosse la migliore cosa da fare – organizzare le celebrazioni per l’anniversario della Dichiarazione Universale dei Diritti Umani insieme al nostro forum annuale sui diritti umani con le ONG. E credo che sia stata un’ottima scelta, anche per indicare il modo in cui le istituzione europee insieme lavorano per tutelare e promuovere i diritti umani non soltanto all'interno dell'Unione europea, ma anche in tutto il resto del mondo, in partnership con i nostri amici della società civile.

Dopustite da započnem s iskrenom zahvalom tebi i Evropskom parlamentu zbog odluke da zajednički proslavimo ovaj dan. Mislili smo da je to najbolja što možemo uraditi – proslaviti godišnjicu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima u isto vrijeme s našim godišnjim forumom o ljudskim pravima i zajedno s nevladinim organizacijama. I mislim da je to bio dobar izbor jer pokazuje kako evropske institucije zajednički rade na zaštiti i promociji ljudskih prava ne samo u EU, već i u cijelom svijetu, u partnerstvu s našim prijateljima iz civilnog društva.

Sedamdeset godina nakon što je napisana Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, još uvijek radimo na tome da svaku riječ iz te Deklaracije pretočimo u praksu. I veliki dio našeg zajedničkog rada provode nevladine organizacije.

S toga, želim se iskreno zahvaliti organizacijama civilnog društva i onima koji rade na odbrani ljudskih prava, prijateljima iz cijelog svijeta, s kojima svakodnevno radimo u vašim zemljama i koji su danas došli ovdje kako bi nam se pridružili. Vi ste važan dio našeg rada na promociji i očuvanju ljudskih prava.

Kad pročitate Deklaraciju, jasno je na prvu da je pred nama dug put. Prije sedamdeset godina, Deklaracija je navela da svako ima pravo na rad i pravo na jednaku platu za jednaki rad. Prepoznala je prava svih na obrazovanje, bez obzira na rasu, spol, vjeru, etničku pripadnost, porijeklo i materijalni status.

Da, Deklaracija je bila ispred svog vremena. U mojoj rodnoj Italiji ženama nije bilo dozvoljeno glasati do tek dvije godine prije usvajanja Deklaracije. I u mnogim drugim zemljama, pravo glasa je još uvijek bilo ograničeno na određene društvene kategorije. Pa ipak, Deklaracija je prepoznala da „svako ima pravo učestvovati u upravljanju javnim poslovima u svojoj zemlji“ te da je „volja naroda osnov državne vlasti“.

Dug je put pred nama u pravcu istinski inkluzivnih demokratija, u pravcu prevazilaženja razlika u platama među spolovima, poštovanja i dostojanstva za sve, bez obzira na vjeru, boju kože i etničku pripadnost.

Mnogi od vas ovdje danas su posvetili živote ovim ciljevima. I na tome moramo biti zahvalni. Zbog ovakvog opredjeljenja, neki od vas su se suočili s nasiljem, maltretiranjem, zatvaranjem. Toliko je prijatelja, ličnih prijatelja, danas u zatvoru. Previše je vaših kolega i prijatelja koji ne mogu biti danas ovdje s nama jer su lišeni slobode ili života.

Sedamdeset godina nakon Univerzalne deklaracije ne možemo ljudska prava uzimati zdravo za gotovo. I mislim da je ovo prva poruka koju ovdje trebamo uputiti, kolektivno, svima nama. Upravo suprotno, ljudska prava i temeljne slobode su pod novim pritiscima.

Ima i onih, širom svijeta, koji tvrde da su ljudska prava prevaziđena. Da nacionalni interes može opravdati suzbijanje individualnih i kolektivnih prava. Da nacionalna sigurnost zahtijeva privremeno ukidanje određenih prava. Vjerujem da smo svi ovdje danas, da pokažemo suprotno, odnosno da je jedina održiva sigurnost ona koja se temelji na punom poštivanju svih ljudskih prava. Naša društva s istinski jaka i zaštićena i sigurna onda kada su zagarantovana građanska prava, socijalna prava i individualne slobode. Svako kršenje ljudskih prava predstavlja kršenje naših kolektivnih i nacionalnih interesa.

Tokom ove godine smo pokušali to pokazati u praksi, kroz stvarne priče ljudi poput vas u ovoj prostoriji. U trenutku kada su ljudska prava predmetom napada, želimo se pomaknuti s defanzivnog pristupa na onaj proaktivniji. Upravo iz razloga što se ljudska prava dovode u pitanje, trebamo imati na umu ono što ljudska prava znače u praksi, svakodnevnom životu i onome što smo zajedno postigli u ovih 70 godina od Univerzalne deklaracije.

Neke od naših zemalja dale su pravo glasa i obrazovanja ljudima koji to nikada nisu imali, a to je najmoćniji motor promjene. Neke od naših zemalja su hiljade ljudi izvele iz siromaštva i omogućile im da značajnije i cjelovitije doprinose javnom životu. Neki su iz diktatura prešli u demokratije, također i u Evropi.

Da bi ispričali te priče, udružili smo snage sa 13 zemalja sa svih kontinenata kako bismo pokazali da se napredak na ljudskim pravima ostvaruje širom svijeta, i to isključivo zahvaljujući našoj odlučnosti, pa rekla bih i našoj tvrdoglavosti, te vašoj hrabrosti. Zahvalna sam Michelle [gđa. Bachelet, visoka komesarka Ujedinjenih naroda za ljudska prava], s kojom sam bila zajedno u New Yorku na Generalnoj skupštini [UN-a] gdje smo predstavile pozitivne priče o ljudskim pravima, pokazujući da odlučnost, hrabrost i zajednički rad donose rezultate. Ispričali smo ove priče kako bi pokazali da je napredak na ljudskim pravima moguć i da se ostvaruje te pokazali da zahvaljujući ljudima poput vas postoji nada da će sutra biti bolje nego danas.

To su priče o osnaživanju i emancipaciji, greškama koje su se ispravile, zajednicama koje su osnažene kroz rad organizacija civilnog društva. Djevojke koje su odbile rano stupanje u brak dobivaju pomoć i podršku. Autohtoni narodi mogu nastaviti živjeti na zemlji svojih predaka i sačuvati svoju kulturu. Migranti su dobrodošli na mjesta koja sada nazivaju svojim domom.

No, dopustite mi da kažem da je previše mjesta na kojima se ovo još uvijek ne dešava. Istina je da se ljudska prava i dalje krše, širom svijeta, uključujući i ovdje u Evropi. A u nekim zemljama se situacija i pogoršava. Dobra vijest je da u tome ne postoji ništa što se ne može izbjeći. Svi možemo doprinijeti pozitivnim promjenama i svi imamo taj interes. Svaki pojedinac, svaka država i institucija ima jasan izbor.  I vjerujem u inspirativnu moć, zarazu koja se može širiti kada se prikazuju pozitivni rezultati i pričaju uspješne priče.

Mi, kao Evropska unija, jasno smo napravili svoj izbor. Ovaj Parlament je slavio i podržavao ljude poput Denisa Mukwegea [dobitnik Nobelove nagrade za mir 2018.] i Nadie Murad [dobitnica Nobelove nagrade za mir 2018.], tokom godina i, što je i važnije, onda kada je to bilo potrebno.

S našim programom za zaštitu aktivista za ljudska prava podržali smo ljude poput vas kada ste izvođeni pred sudove ili kada su vaši životi i porodice bili ugroženi. Radili smo zajednički, javno i tiho, u privatnosti, kako bismo postigli oslobođenje aktivista civilnog društva i opozicionih lidera, kao što smo to učinili prije nekoliko mjeseci u zemljama poput Azerbejdžana i nastavljamo to da radimo svaki dan u svijetu, u zemljama blizu naših i onima dalekima.

Prošlog septembra smo udružili snage s Organizacijom za islamsku saradnju, po prvi puta, kako bi donijeli rezoluciju u Vijeću UN-a za ljudska prava, za uspostavljanje međunarodnog mehanizma za odgovornost na Mijanmaru.

To su samo primjeri, ali kako je Antonio [g. Tajani] spomenuo, naš rad se nastavlja i na domaćem terenu. Naša društva ovdje u Evropi nisu savršena i imamo dužnost, kao i kredibilitet, da zadržimo trajni fokus na stanju ljudskih prava na našem kontinentu. Bilo bi sjajno kada bi se ljudska prava mogla ostvariti jednom za svagda – ali ne ide to tako ni u životu. Ništa se nikada ne ostvaruje jednom za svagda. Ljudska prava su uvijek nedovršen posao i svaka generacija ima svoju zadaću.

U teškim vremenima kao što su naša, naša je odgovornost izbjeći jednu pogrešku: ne možemo se predati zamisli da ova Deklaracija pripada nekoj drugoj eri ili možda samo nekolicini zemalja. To je stvar prošlosti. Jedan je razlog zašto se i zove Univerzalna deklaracija – jer je okupila predstavnike iz svih dijelova koji su usaglasili načela koja ne pripadaju samo jednoj kulturi ili jednoj civilizaciji.

Svijet je upravo tada izašao iz najveće katastrofe u istoriji čovječanstva za koju smo mi, Evropljani najvećim dijelom odgovorni. I cijeli svijet je u tom trenutku našao hrabrosti da se okupi, pronađe zajedničke stavove nakon najrazornijeg uništenja u istoriji, prevaziđe sve ideološke, kulturne i vjerske podjele i ujedini se.

Danas moramo opet pronaći isti taj duh globalnog jedinstva. Moramo se sjetiti da postoji nešto što nas povezuje kao ljudska bića, mimo svih naših razlika i neslaganja.

Vjerujem da moramo imati na umu da Univerzalna deklaracija, Ujedinjeni narodi, Međunarodni krivični sud i sva pravila koja smo zajednički usaglasili i s kojima smo se složili nisu ograničenje i nisu prepreka ostvarenju naših nacionalnih interesa. Upravo se suprotno dešava onda kada se ujedinimo. Ta načela, ove zajedničke osnove predstavljaju temelj našeg suživota i jedini način na koji moramo očuvati, promovirati nacionalne interese i izbjeći i spriječiti još jednu katastrofu.

Sedamdeset godina kasnije, moramo se vratiti duhu 1948. godine. I Univerzalnu deklaraciju moramo imati u samom središtu svakodnevnog rada.

Zato dopustite da zaključim da ovo nije godišnjica, nije ni sjećanje. Univerzalna deklaracija ostaje manifest današnjice. Ona mora biti svjetlo kojim će se voditi budućnost naše Evropske unije, onakve kakva jeste, i cijelog svijeta. Puno vam zahvaljujem – prije svega na vašem svakodnevnom radu.

Hvala vam.

Poveznica na videozapis: https://ec.evropa.eu/avservices/video/player.cfm?ref=I163604