Strazbur, 9. septembar 2015.

Gospodine predsjedniče,

poštovani zastupnici Evropskog parlamenta,

danas, prvi put u svom mandatu predsjednika Evropske komisije, imam čast da govorim pred ovim Domom o stanju naše Evropske unije.

Stoga bih volio da podsjetim na politički značaj ovog veoma posebnog institucionalnog trenutka.

Obraćanje o stanju Unije je izričito predviđeno Okvirnim sporazumom koji uređuje odnose između Evropskog parlamenta i Evropske komisije. Sporazum predviđa da se “[s]vake godine, na prvoj sjednici u septembru, održava rasprava o stanju Unije, na kojoj predsjednik Komisije daje osvrt na rezultate ostvarene u tekućoj te najavljuje prioritete za naredne godine. U tom smislu, predsjednik Komisije istovremeno, u pisanom obliku, izlaže Parlamentu glavne elemente prema kojima će se pripremati Program rada Komisije za narednu godinu.”

Govor o stanju Unije zahtijeva da se predsjednik Komisije osvrne na trenutnu situaciju naše Evropske unije te utvrdi prioritete za budući rad.

Time se pokreće i međuinstitucionalni proces koji vodi ka novom Programu rada Evropske komisije za narednu godinu.

Jutros sam se, zajedno sa Fransom Timmermansom, mojim prvim potpredsjednikom, pismeno obratio predsjednicima dvaju evropskih zakonodavaca: predsjedniku Martinu Schulzu i Xavieru Bettelu, premijeru Luksemburga, koji trenutno predsjedava rotirajućim predsjedništvom Vijeća. U tom dopisu su detaljno navedene brojne aktivnosti koje Komisija namjerava preduzeti u okviru zakonodavnog rada i drugih inicijativa od sada pa do kraja 2016. Predlažemo ambiciozni, usredsređeni i intenzivnni zakonodavni plan rada koji će zahtijevati da Komisija, Parlament i Vijeće tijesne i djelotvorno sarađuju.
Sada ne bih ulazio u detalje oko našeg zakonodavnog programa. O tome ćemo sa Parlamentom i Vijećem voditi strukturirani dijalog u sedmicama koje su pred nama.

Smatram, međutim, da danas nije trenutak da o tome govorim.

Ja sam prvi predsjednik Komisije koji je nominovan i neposredno izbaran na izoborima za Evropski parlament u maju 2014. godine.

Kako sam u predizbornoj kampanji nastupio kao glavni kandidat, po sitemu Spitzenkandidat, imao sam priliku da budem predsjednik sa izraženijom političkom dimenzijom.

Ta politička uloga je predviđena osnivačkim ugovorima, na osnovu kojih su države članice povjerile Komisiji zadatak promovisanja opštih interesa Unije. Ali godine krize su umanjile to shvatanje.
Zbog toga sam, u septembru prošle godine, rekao pred ovim Domom da želim voditi političku Komisiju. Izrazito političku Komisiju.

Nisam to rekao zato što vjerujem da možemo i trebamo sve politizovati.

Rekao sam to jer smatram da nam ogromni izazovi s kojima se Evropa trenutno suočava, kako na unutrašnjem tako i na vanjskom planu, ne ostavljaju nikakav drugi izbor nego rješavati ih sa izrazito političkog stanovišta, na vrlo političan način i jako vodeći računa o političkim posljedicama naših odluka.

Nedavna dešavanja su potvrdila hitnu potrebu za takvim političkim pristupom u Evropskoj uniji.

Ovo nije vrijeme za uobičajen način djelovanja.

Nije vrijeme za križanje stavki sa liste zadataka, ili za provjeravanje da li je ova ili ona sektorska inicijativa uvrštena u govor o stanju Unije.

Nije vrijeme za brojanje koliko puta se u govoru o stanju Unije pojavljuju riječi „socijalno“, „ekonomsko“ ili „održivo“.

Umjesto toga, vrijeme je za iskrenost.

Vrijeme je za to da se otvoreno govori o velikim problemima s kojima se Evropska unija suočava.

Zato jer naša Evropska unija nije u dobrom stanju.

Nema dovoljno Evrope u ovoj Uniji.
A nema ni dovoljno Unije u ovoj Uniji.

Mi to moramo promijeniti. I mi to moramo promijeniti sad.

Izbjeglička kriza: Imperativ da djelujemo kao Unija

Šta god da programi rada ili legislativne agende navode, prvi prioritet danas jeste i mora biti rješavanje izbjegličke krize.

Od početka ove godine, u Evropu je stiglo gotovo 500 000 ljudi. Većina bježi od rata u Siriji, terora Islamske države u Libiji, ili diktature u Eritreji. Najpogođenije države članice su Grčka, sa više od 213 000 izbjeglica, Mađarska, sa preko 145 000, te Italija, sa više od 115 000.

Ove brojke su znakovite. Nekima i zastrašujuće.

Ali sada nije vrijeme za strah. Vrijeme je za hrabro, odlučno i organizovano djelovanje Evropske unije, njenih institucija i svih država članica.

Prije svega to je pitanje humanosti i ljudskog dostojanstva. A za Evropu je to i pitanje istorijske pravednosti.

Mi, Evropljani, trebamo se dobro podsjetiti da je Evropa kontinent na kojem je skoro svako u nekom trenutku bio izbjeglica. Naša zajednička istorija obilježena je milionima Evropljana koji su bježali od vjerskog ili političkog progona, rata, diktature, ili ugnjetavanja.

Hugenoti su u 17. vijeku bježali iz Francuske.

Jevreji, Sinti, Romi, i mnogi drugi, bježali su iz Njemačke tokom nacističkog užasa 30-tih i 40-tih godina prošlog vijeka.

Španski republikanci bježali su u izbjegličke kampove na jugu Francuske krajem 1930-tih, nakon poraza u građanskom ratu.

Mađarski revolucionari su bježali u Austriju nakon što su 1956. sovjetski tenkovi ugušili njihov ustanak protiv komunističke vlasti.

Građani Češke i Slovačke bježali su u druge evropske zemlje nakon što je Praško proljeće ugušeno 1968.

Stotine hiljada ljudi su bili prisiljeni da bježe iz svojih domova nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji.

Jesmo li zaboravili da postoji razlog zašto više ljudi s prezimenom McDonalds živi u SAD-u nego u Škotskoj. Da postoji razlog zašto su porodice O'Neill i Murphy puno brojnije u SAD-u nego u Irskoj?
Jesmo li zaboravili da 20 miliona osoba porijeklom iz Poljske živi izvan te zemlje, a što je rezultat političkog i ekonomskog iseljavanja nakon brojnih pomjeranja granica, prisilnog istjerivanja i raseljavanja tokom često bolne poljske istorije?

Da li smo zaista zaboravili da je, nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu, 60 miliona ljudi bilo u izbjeglištvu u Evropi? Da je, kao rezultat tog strašnog evropskog iskustva, uspostavljen globalni režim zaštite – Ženevska konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine – da bi se pružilo utočište svima koji su preskakali zidove u Evropi kako bi pobjegli od rata i totalitarnog ugnjetavanja?

Mi Evropljani moramo znati i nikada ne smijemo zaboraviti zašto je pružanje utočišta i poštivanje osnovnog prava na azil tako važno.

Govorio sam i ranije da se veoma rijetko ponosimo svojim evropskim naslijeđem i našim evropskim projektom.

Ipak, uprkos našoj krhkosti, te našoj predstavi o vlastitim slabostima, Evropa je danas mjesto kojem ljudi streme kao mjestu utočišta i skloništa.

Danas je Evropa ta koju žene i muškarci sa Bliskog istoka i iz Afrike vide kao svjetionik nade i sigurnu luku.

To je ono čime se treba ponositi a ne nešto čega se treba plašiti.

Današnja Evropa je, uprkos mnogim razlikama među njenim državama članicama, daleko najbogatiji i najstabilniji kontinent na svijetu.

Mi imamo sredstva za pomoć onima koji bježe od rata, terora i ugnjetavanja.

Znam da bi sada mnogi željeli reći da je sve to divno, ali da Evropa ne može primiti sve.

Tačno je da Evropa ne može cijelom svijetu ponuditi izlaz iz nevolje. Ali budimo iskreni i sagledajmo stvari jasnije.

Trenutno u Evropu zasigurno dolazi ogroman, dosad nezabilježen broj izbjeglica. Oni, međutim, čine tek 0,11 % ukupnog stanovništva EU. U Libanu izbjeglice čine 25 % stanovništva. I to u zemlji u kojoj ljudi raspolažu tek jednom petinom bogatstva koje mi uživamo u Evropskoj uniji.

Budimo također otvoreni i iskreni prema našim često zabrinutim građanima: sve dok traju rat u Siriji i teror u Libiji, izbjeglička kriza neće tek tako nestati.

Možemo mi graditi zidove, možemo mi podizati ograde. Ali zamislite na trenutak da ste to vi, s djetetom u naručju, a svijet koji poznajete ruši se oko vas. Nema te cijene koju ne biste platili, nema tog zida koji ne biste preskočili, mora koje ne biste preplovili, niti granice koju ne biste prešli kad bi bježali od rata ili od okrutnosti takozvane Islamske države.

Dakle, krajnje je vrijeme za akciju s ciljem upravljanja izbjegličkom krizom. Alternativa tome ne postoji.

Posljednjih sedmica je bilo mnogo upiranja prstom na druge. Države članice su se međusobno optuživale da ne čine dovoljno, ili da čine pogrešne stvari. A, najčešće se prstom upiralo iz nacionalnih glavnih gradova prema Briselu.

Svi bismo se mogli ljutiti zbog tog međusobnog optuživanja. Ali pitam se kome bi to služilo. Ljutnja ne pomaže nikome. A pokušaj prebacivanja krivnje na druge je često samo znak da su političari zatečeni iznenadnim dešavanjima.

Umjesto toga, trebali bismo se prisjetiti dogovora o onome što nam može pomoći u trenutnoj situaciji. Vrijeme je da pogledamo šta imamo na raspolaganju i da brzo krenemo naprijed.
Mi ne počinjemo ispočetka. Komisija je od ranih 2000-tih ustrajno iznosila zakonodavne prijedloge za izgradnju Zajedničkog evropskog sistema azila. A Parlament i Vijeće su te prijedloge donosili, dio po dio. Posljednji dio zakonodavstva stupio je na snagu upravo u julu 2015.

U cijeloj Evropi sada imamo zajedničke standarde o tome kako primamo tražioce azila, imajući u vidu njihovo dostojanstvo, te kako obrađujemo njihove zahtjeve za azil, kao što imamo i zajedničke kriterije koje naši nezavisni pravosudni sistemi koriste da utvrde da li neko ima pravo na međunarodnu zaštitu.

Međutim, te standarde je potrebno primjenjivati i poštivati u praksi. A, kao što možemo svakodnevno vidjeti na televiziji, to se očito još ne događa. Komisija je prije ljeta morala započeti s prvim nizom od 32 postupka zbog povrede ovih standarda kako bi podsjetila države članice na ono na što su ranije pristale. A uskoro će uslijediti i drugi niz. Sve države članice moraju primjenjivati evropsko zakonodavstvo – to mora biti očito u Uniji koja se zasniva na vladavini prava.

Komisija, Parlament i Vijeće su proljetos izjavili da su zajednički standardi azila važni, ali da nisu dovoljni za nošenje s trenutnom izbjegličkom krizom. Komisija je predstavila sveobuhvatni Evropski migracioni program u maju. A ne bi bilo pošteno reći da se od tada ništa nije preduzelo.

Utrostručili smo prisutnost na moru. Od tada je spašeno više od 122 000 života. Svaki je izgubljeni život tragedija, ali su spašeni mnogi koji bi inače stradali – povećanje od 250 %. U zajedničkim operacijama koje Frontex koordinira u Italiji, Grčkoj i Mađarskoj učestvuje 29 država članica i zemalja pridruženih Šengenu. Riječ je o 120 gostujućih oficira iz 20 zemalja, 31 brodu, 3 helikoptera, 4 aviona s fiksnim krilima, 8 patrolnih automobila, 6 vozila sa uređajima za toplinsko snimanje i 4 transportna vozila – to  je prva mjera evropske solidarnosti na djelu, ali će se morati uraditi više.

Udvostručili smo napore kako bismo suzbili krijumčarenje i razbili grupe koje trguju ljudima. Sada se teže dolazi do jeftinih brodova, što je dovelo do toga da manje ljudi izlaže živote opasnosti u brodicama koje su nestabilne i neprikladne za plovidbu. Zbog toga se broj onih koji kreću na put preko centralne mediteranske rute stabilizovao s obzirom da je tokom augusta pristiglo 115 000 osoba, jednako kao prošle godine. Sada moramo u sličnoj mjeri stabilizovati balkansku rutu, koju su očito zanemarili svi kreatori politika djelovanja.

Osim toga, Evropska unija je najveći donator u naporima koje svijet preduzima kako bi se ublažila sirijska izbjeglička kriza. Evropska komisija i države članice mobilizovale su otprilike četiri milijarde eura za humanitarnu, razvojnu, ekonomsku i stabilizacijsku pomoć Sirijcima u njihovoj zemlji, te izbjeglicama i zajednicama koje ih ugošćuju u susjednim zemljama, Libanu, Jordanu, Iraku, Turskoj i Egiptu. Upravo smo danas pokrenuli dva nova projekta kako bismo osigurali školovanje i sigurnost snabdijevanja hranom za 240 000 sirijskih izbjeglica u Turskoj.

Zajednički smo se obavezali da ćemo sljedeće godine preseliti više od 22 000 ljudi iz ne-evropskih zemalja, čime smo pokazali solidarnost sa svojim susjedima. Riječ je, naravno, o vrlo skromnom doprinosu u poređenju sa nadljudskim naporima Turske, Jordana i Libana, koji su prihvatili više od četiri miliona sirijskih izbjeglica. Ohrabruje me to što neke države članice iskazuju spremnost da značajno unaprijede naše evropske napore u vezi s preseljenjem. Zato ćemo vrlo brzo moći predstaviti jedan strukturirani sistem kojim će se na sistematičniji način objediniti evropski napori u vezi s preseljenjem.

Ono gdje je Evropa očigledno podbacila jeste naša zajednička solidarnost u pogledu izbjeglica koje su pristigle na naše područje.

Po meni, jasno je da države članice u kojima prvo pristiže većina izbjeglica – a trenutno su to Italija, Grčka i Mađarska – ne mogu biti ostavljene da se same nose sa ovim izazovom.

Zbog toga je Komisija u maju već predložila mehanizam za krizne situacije, kako bi iz Italije i Grčke za početak premjestila 40 000 osoba koje traže međunarodnu zaštitu.

I zbog toga danas predlažemo drugi mehanizam za krizne situacije radi premještanja dodatnih 120 000 osoba iz Italije, Grčke i Mađarske.

To zahtijeva snažne napore u Evropskoj solidarnosti. Od država članica do ovog ljeta nismo dobili podršku kojoj sam se nadao. Međutim, vidim da se raspoloženje mijenja. A vjerujem da je krajnje vrijeme za to.

Pozivam države članice da na Vanrednom sastanku Vijeća ministara unutrašnjih poslova, zakazanom za 14. septembar, usvoje prijedloge Komisije o hitnom premještanju ukupno 160 000 izbjeglica.

Trebamo djelovati odmah. Ne možemo ostaviti Italiju, Grčku i Mađarsku da se same nose sa ovim izazovom, isto kao što ne bismo ostavili bilo koju drugu državu članicu EU. Jer danas ljudi bježe iz Sirije i Libije, ali bi sutra to isto tako lako mogla biti Ukrajina.

Evropa je u prošlosti već napravila grešku praveći razlike između Židova, kršćana, muslimana. Kada je riječ o izbjeglicama, ne postoji religija, vjera ni filozofija.

Ne podcjenjujte hitnost situacije. Ne podcjenjujte imperativ našeg djelovanja. Zima se približava – pomislite na porodice koje spavaju po parkovima i na željezničkim stanicama u Budimpešti, u šatorima u Traiskirhenu, ili na obalama ostrva Kos. Šta će biti s njima u hladnim, zimskim noćima?

Naravno, problem se neće riješiti samo premještanjem. Istina je da trebamo bolje razdvojiti one za koje je jasno da trebaju međunarodnu zaštitu, i za koje je stoga veoma izgledno da će im se odobriti azil, od onih koji napuštaju svoju zemlju zbog drugih razloga koji nisu obuhvaćeni pravom na azil. Zbog toga Komisija danas predlaže zajedničku EU listu sigurnih zemalja porijekla. Ta lista će omogućiti državama članicama da ubrzaju postupke azila za državljane zemalja za koje se smatra da je u njima sigurno živjeti. Smatramo da se ta pretpostavka sigurnosti mora primjenjivati za sve zemlje za koje je Evropsko vijeće jednoglasno utvrdilo da ispunjavaju osnovne kriterije iz Kopenhagena za članstvo u EU – prije svega one koji se odnose na demokratiju, vladavinu prava i osnovna prava. Trebala bi se primjenjivati i na ostale potencijalne zemlje kandidate zapadnog Balkana, s obzirom na napredak koji ostvare prema statusu kandidata.

Ja sam naravno svjestan da je lista sigurnih zemalja samo proceduralno pojednostavljivanje. Ona ne može uskratiti osnovno pravo na azil tražiocima azila iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, Kosova, Crne Gore, Srbije i Turske. Ali ona omogućava nacionalnim organima da se fokusiraju na one izbjeglice koje imaju veće šanse za odobrenje azila, naročito one iz Sirije. A taj fokus je veoma potreban u trenutnoj situaciji.

Vjerujem i da je, osim mjera koje je potrebno odmah preduzeti za rješavanje trenutnih vanrednih situacija, vrijeme da pripremimo temeljitiju promjenu načina na koji rješavamo zahtjeve za azil – a naročito Dablinskog sistema koji traži da zahtjeve za azil rješava zemlja prvog ulaska.

Treba nam više Evrope u našoj politici o azilu. Treba nam više Unije u našoj politici o izbjeglicama.

Istinska evropska politika o izbjeglicama i azilu zahtijeva da solidarnost bude trajno ugrađena u naš politički pristup i naše propise. Zbog toga Komisija danas predlaže trajni mehanizam za premještanje, koji će nam omogućiti da u budućnosti brže rješavamo krizne situacije.

Zajednička politika o izbjeglicama i azilu zahtijeva dodatno približavanje politika o azilu nakon dodjele statusa izbjeglice. Države članice trebaju ponovno razmotriti svoje politike podrške, integracije i uključivanja. Komisija je spremna sagledati kako EU fondovi mogu podržati te napore. A ja snažno zastupam stav da se tražiocima azila dozvoli da rade i zarađuju vlastiti novac tokom perioda u kom se njihovi zahtjevi obrađuju.

Objedinjena politika o izbjeglicama i azilu ujedno zahtijeva jače zajedničke napore na osiguranju naših vanjskih granica. Srećom, odustali smo od graničnih kontrola među državama članicama u šengenskoj zoni kako bismo garantovali slobodno kretanje ljudi, jedinstven simbol evropske integracije. Ali, druga strana medalje slobodnog kretanja je ta da moramo više raditi zajedno kako bismo upravljali vanjskim granicama. To je ono što naši građani očekuju od nas. Komisija je u maju rekla, a ja sam to rekao za vrijeme svoje izborne kampanje: “Moramo značajno ojačati Frontex i izgraditi ga u potpuno operativni evropski sistem granične policije i obalne straže“. To svakako jeste izvodljivo. Ali to će koštati. Komisija vjeruje da je to dobro uložen novac. Zbog toga ćemo prije kraja godine predložiti preduzimanje ambicioznih koraka prema Evropskoj graničnoj policiji i obalnoj straži.

Istinski ujedinjena evropska migraciona politika znači i da trebamo razmotriti otvaranje zakonitih puteva za migraciju. Neka nam bude jasno: to nam neće pomoći u rješavanju trenutne izbjegličke krize. Ali, ako se prema Evropi otvori više sigurnih i kontrolisanih puteva, možemo bolje upravljati migracijom i činiti da nezakonit rad trgovaca ljudima postane manje privlačan. Nemojmo zaboraviti, mi smo sve stariji kontinent u demografskom padu. Trebat će nam talentovani ljudi. S vremenom se migracija mora preobraziti iz problema koji treba rješavati u dobro upravljan resurs. U tom cilju, Komisija će početkom 2016. predstaviti dobro osmišljen paket za zakonitu migraciju.

Do trajnog rješenja doći ćemo samo ako budemo rješavali glavne uzroke, razloge zašto se trenutno suočavamo s ovom značajnom izbjegličkom krizom. Naša evropska vanjska politika mora biti odlučnija. Ne možemo si više priuštiti neznanje ni razjedinjenost kad je riječ o ratu ili nestabilnosti u našem susjedstvu.

EU i države članice trebaju više činiti u Libiji kako bi sarađivale s regionalnim partnerima na osiguravanju da se uskoro uspostavi vlada nacionalnog jedinstva. Trebamo biti spremni pomoći takvoj vladi, svim dostupnim instrumentima EU-a, da odmah nakon uspostave pruži stanovništvu sigurnost i usluge. Naša razvojna i humanitarna pomoć morat će doći odmah i biti sveobuhvatna.

Želim takođe istaći da ulazimo u petu godinu sirijske krize kojoj se kraj ne nazire. Međunarodna zajednica je iznevjerila sirijski narod. Evropa je iznevjerila sirijski narod.

Danas pozivam na evropsku diplomatsku ofanzivu za rješavanje kriza u Siriji i Libiji. Trebamo snažniju Evropu kad je u pitanju vanjska politika. I vrlo mi je drago što je Federika Mogerini, naša odlučna Visoka predstavnica, pripremila temelje za takvu inicijativu svojim diplomatskim uspjehom u pregovorima o iranskom nuklearnom programu. I što je spremna tijesno sarađivati sa državama članicama u nastojanju da se u Siriji i Libiji dođe do mira i stabilnosti.

Kako bi se olakšao Federikin posao, Komisija danas predlaže osnivanje kriznog uzajamnog fonda, s početnim iznosom od 1,8 milijardi eura iz naših zajedničkih EU finansijskih sredstava za rješavanje kriza u područjima Sahela i jezera Čad, na Rogu Afrike i na sjeveru Afrike. Želimo pomoći u stvaranju trajne stabilnosti, na primjer, stvaranjem mogućnosti za zapošljavanje u lokalnim zajednicama, i time rješavati glavne uzroke destabilizacije, prisilnog raseljavanja i nezakonite migracije. Očekujem da se sve države članice EU daju svoj doprinos i da budu jednako ambiciozne kao i mi.
Ne želim stvoriti nikakve iluzije da će se izbjeglička kriza uskoro okončati. Jer neće. Ali guranje brodova od pristaništa, potpaljivanje izbjegličkih logora, ili pretvaranje da ne vidimo jadne i bespomoćne, to nije Evropa.

Evropa je pekar na ostrvu Kos, koji svoj hljeb dijeli gladnima i umornima. Evropa su studenti u Minhenu i Pasau koji na željezničkoj stanici donose garderobu novopristiglim izbjeglicama. Evropa je policajac u Austriji koji želi dobrodošlicu iscrpljenim izbjeglicama nakon prelaska granice. To je Evropa u kojoj ja želim da živim.

Ova kriza je neumoljiva i put je još dug. Računam na vas, u ovom Domu, i na sve države članice da pokažemo evropsku hrabrost i nastavimo u skladu sa našim zajedničkim vrijednostima i našom istorijom.

Novi početak za Grčku, za eurozonu i za evropsku ekonomiju

Gospodine predsjedniče, poštovani zastupnici,

rekao sam da danas želim govoriti o krupnim pitanjima. Zato se u ovom govoru o stanju Unije moram dotaknuti situacije u Grčkoj te širih pouka koje smo izvukli iz pete godine grčke krize, čiji se učinak i dalje osjeća u eurozoni i evropskoj ekonomiji te društvu u cjelini.

Od početka ove godine pregovori o Grčkoj stavljaju na probu naše strpljenje. Izgubljeno je puno vremena i puno povjerenja. Mostovi su spaljeni. Ono što je izrečeno ne može se tek tako povući.
Bili smo svjedoci političkog poziranja, svađa i nesmotrenog nabacivanja uvredama.

Prečesto smo viđali ljude koji misle da mogu nametati svoje stavove bez uzimanja u obzir mišljenja drugih.

Vidjeli smo kako su demokratije u eurozoni bivale nahuškane jedna protiv druge. Tokom tih mjeseci, oporavak i nova radna mjesta koji su u Grčkoj zabilježeni prošle godine, nestali su.

Svi zajedno smo gledali u ambis.

I tek kad smo opet bili na samom rubu, tek tad smo mogli sagledati širu sliku i preuzeti vlastite odgovornosti.

Na kraju, dogovor je postignut, preuzete obaveze ispoštovane i provedene. Ponovno se uspostavlja povjerenje iako je ono i dalje veoma krhko.

Ne ponosim se svim aspektima ostvarenih rezultata. Međutim, ponosan sam na timove u Evropskoj komisiji koji su tokom augusta danonoćno i neumorno radili kako bi premostili velike razlike u prilično udaljenim stavovima, te pronašli rješenja u interesu Evrope i grčkog naroda.

Znam da nisu svi bili zadovoljni sa onim što je Komisija uradila.

Mnogi grčki političari nisu bili zadovoljni što smo insistirali na provođenju reformi u Grčkoj, prije svega u području neodrživog penzionog sistema i nepoštenog poreskog režima.

Mnogi drugi evropski političari nisu mogli razumjeti zašto Komisija i dalje pregovara. Neki nisu mogli razumjeti zašto jednostavno nismo sve pregovore prepustili stručnjacima Međunarodnog monetarnog fonda, zašto smo ponekad govorili i o socijalnoj dimenziji programskih obaveza, te zašto smo ih izmijenili i dopunili kako bi se uzeo u obzir njihov učinak na najranjivije slojeve društva. Ili što sam se ja lično usudio stalno naglašavati da su euro i članstvo u eurozoni zamišljeni kao nešto nepovratno.

Gospodine predsjedniče, poštovani zastupnici,

Mandat Komisije u pregovorima s državom koja podliježe programu pomoći, kao što je Grčka, ima vrlo jasnu osnovu: Ugovor o Evropskoj uniji, u kojem se Komisija poziva da promoviše interese Unije i osigura poštivanje zakona. Taj isti zakon uključuje odredbu Ugovora, koju su odobrile sve države članice, kojom se članstvo u euru definiše kao nepovratno.

Sve dok države članice ne izmijene osnivačke ugovore, vjerujem da Komisija i sve ostale institucije EU imaju jasnan mandat i dužnost da učine sve što je moguće kako bi sačuvale integritet eurozone.
Osim toga, Komisiji je Ugovorom o evropskom stabilizacijskom mehanizmu (ESM), koji su ratifikovale sve države članice eurozone, izričito povjeren zadatak vođenja programskih pregovora sa državama članicama.To moramo raditi u saradnji sa Evropskom centralnom bankom i, kad je to moguće, sa Međunarodnim monetarnim fondom. Mi imamo jasan mandat da tako radimo.

Kada se u osnivačkim ugovorima govori o Komisiji, Komisiju smatram institucijom pod političkim vodstvom predsjednika i kolegija povjerenika. Zbog toga pregovore s Grčkom nisam prepustio samo službenicima Komisije, uprkos njihovoj velikoj stručnosti i zahtjevnom poslu koji obavljaju. Ali sam redovno, često i nekoliko puta dnevno, lično razgovarao s našim stručnjacima kako bi ih usmjerio ili prilagodio njihov rad. Isto sam tako vodio računa o tome da se svake sedmice na sastancima Kolegija o stanju pregovora s Grčkom vode opširne i izrazito političke rasprave.
Jer pitanje da li ćete povećati povećanja PDV ne samo na restorane već i na obrađenu hranu nije tehničko pitanje. To je političko i socijalno pitanje.

Ni pitanje da li ćete povećati PDV na lijekove u zemlji u kojoj zbog krize 30 % stanovništva više nije pokriveno sistemom javnog zdravstva, nije tehničko već u velikoj mjeri političko pitanje. Ili, da li ćete smanjiti vojne troškove umjesto toga – u zemlji čiji su vojni rashodi i dalje među najvećima u EU.

Sigurno nije tehničko pitanje da li ćete smanjiti penzije za najsiromašnije slojeve društva ili minimalnu platu, ili ćete umjesto toga uvesti porez grčim brodovlasnicima.

Naravno, brojevi u onome što je danas treći grčki program moraju se u konačnici slagati. To smo postigli vodeći računa o socijalnoj pravednosti. Detaljno sam pročitao izvještaj Trojke Evropskog parlamenta. Nadam se da možete vidjeti da smo iz toga izvukli pouke; da smo prvi put proveli procjenu socijalnog učinka programa pomoći. Premda iskreno priznajem da je Komisija ponekad u tim pregovorima morala pristati na kompromis.

Ono što ja smatram bitnim jeste da je u konačnici postignut kompromis na koji je pristalo svih 19 država članica eurozone, uključujući Grčku.

Nakon višesedmičnih razgovora, ograničenog napretka, višestrukih koraka unatrag, brojnih kriznih trenutaka, često uz dobru dozu dramatičnosti, 19. augusta smo potpisali Program podrške stabilnosti za Grčku.

Sada kada je taj novi program na snazi, želim da on bude novi početak, za Grčku i za cijelu eurozonu.

Budimo krajnje iskreni: tek smo na početku novog, dugog putovanja.

Za Grčku je sada ključno da provede ono što je dogovoreno. Za to mora postojati sveobuhvatna politička odgovornost.

Prije nego što smo postigli završni dogovor, u mojoj kancelariji su bili lideri svih najvažnijih grčkih političkih grupa. Svi su obećali da će podržati taj dogovor, a prva potvrda preuzetih obaveza bilo je njihovo izglasavanje novog programa i prva tri vala reformi u grčkom parlamentu. Očekujem da će se držati date riječi i da će obaveze preuzete dogovorom biti ispunjene, ko god bio na vlast. Ono što Grčkoj treba jeste sveobuhvatna podrška i blagovremena provedba reformi kako bi se povjerenje vratilo među grčki narod i u grčku ekonomiju.

Program je jedna stvar, ali nije dovoljan za povratak Grčke na put održivog rasta. Komisija će biti uz Grčku kako bi se osiguralo sprovođenje reformi. I mi ćemo pomoći Grčkoj da izradi strategiju rasta za koju će Grčka biti odgovorna i koju će predvoditi.

Od modernizacije javne uprave do nezavisnosti porezne uprave, Komisija će zajedno sa evropskim i međunarodnim partnerima pružiti tehničku pomoć prilagođenu potrebama Grčke. To će biti glavni zadatak nove Službe za podršku strukturnim reformama, koju sam uspostavio u julu.

Komisija je 15. jula iznijela i prijedlog o ograničenju nacionalnog sufinanciranja u Grčkoj i ranijem izdvajanju sredstava za projekte ulaganja s nedostatkom likvidnosti, tj. o paketu za rast u iznosu od 35 milijardi eura. To je potrebno hitno provesti s ciljem oporavka nakon mjeseci finansijskih pritisaka. To je novac koji će doći do grčke realne ekonomije, kako bi poslovni subjekti i vlasti mogli ulagati i zapošljavati.

Komisija je radila danonoćno kako bi ovaj prijedlog stavila na sto. Nacionalni parlamenti su se nekoliko puta sastali u augustu. Stoga se nadam da će i Evropski parlament odraditi svoj dio posla, u skladu s prethodnim obavezama. Naš program rasta za Grčku je pred ovim Domom već dva mjeseca. Ako bude usvojen, proći će još nekoliko sedmica prije nego što prvi euri stignu do realne ekonomije Grčke.

Pozivam vas da slijedite primjer Vijeća, koje će taj program rasta potvrditi do kraja ovog mjeseca. S tim u vezi Evropski parlament trebao bi biti barem jednako tako brz kao i Vijeće.
Rekao sam da želim da novi program bude novi početak, ne samo za Grčku već i za cijelu eurozonu, jer iz ove krize koja nas već predugo prati trebamo izvući važne pouke.

Ekonomska i socijalna situacija govore same za sebe: danas je u Evropskoj uniji nezaposleno više od 23 miliona osoba, pri čemu je više od polovine njih bez posla već godinu dana ili duže.

Gledajući samo eurozonu, 17,5 miliona ljudi je nezaposleno. Naš oporavak koče nesigurnosti na svjetskoj sceni. Državni dug u EU u prosjeku je dostigao više od 88 % BDP-a, a unutar eurozone iznosi gotovo 93%.

Kriza nije gotova. Samo je privremeno zaustavljena.

Ali to ne znači da se ništa ne događa. Nezaposlenost se smanjuje, stopa rasta BDP-a godinama nije bila tako visoka, a uslovi finansiranja domaćinstava i preduzeća su značajno poboljšani. A neke države članice, nekada teško pogođene krizom – kao što su Latvija, Irska, Španija i Portugal – koje su od Evrope primile finansijsku pomoć, sada stabilno rastu i konsoliduju svoju privredu.
To jeste napredak, ali je oporavak prespor, suviše slabašan i suviše zavisi od naših vanjskih partnera.

Što je još važnije, kriza je dovela do znatnih razlika širom eurozone i cijele EU. Nanijela je štetu našem potencijalu rasta. Dala je dodatni zamah dugoročnom trendu rasta nejednakosti. Zbog svega toga ljudi su sve više sumnjičavi prema društvenom napretku, vrijednosti promjene i prednostima zajedništva.

Treba da ponovo podstaknemo proces približavanja, kako između zemalja članica tako i u društvu, pri čemu će suštinu činiti produktivnost, nova radna mjesta i socijalna pravda.
U Evropi nam je potrebno više Unije.

Za Evropsku uniju, a pogotovo za moju Komisiju, to podrazumijeva dvije stvari: kao prvo, investiranje u evropske izvore zapošljavanja i rasta, posebno u naše jedinstveno tržište; kao drugo, kompletiranje naše Ekonomske i monetarne unije kako bismo stvorili uslove za trajan oporavak. Djelujemo na oba fronta.

Zajedno sa vama i zemljama članicama, pripremili smo Investicioni plan za Evropu vrijedan 315 milijardi eura, sa novim Evropskim fondom za strateške investicije (EFSI).

Manje od godinu dana nakon što sam objavio taj plan, nalazimo se u poziciji gdje prvi projekti tek započinju:

40,000 domaćinstava širom Francuske dobijaće manje račune za struju, te će biti otvoreno 6,000 novih radnih mjesta, zahvaljujući ulaganjima Investicionog fonda u unapređenje energetske efikasnosti zgrada.

U zdravstvenim ustanovama u Barseloni, pacijenti će imati pristup boljem načinu liječenja putem novih terapija plazmom, koje finansira Investicioni fond.

U Limeriku i nekim drugim mjestima u Irskoj, porodice će imati bolji pristup primarnoj zdravstvenoj njezi i socijalnim uslugama u 14 novih centara za primarnu njegu. To je tek početak, a mnogi slični projekti će tek uslijediti.

Zajedno sa razvojem Investicionog plana, unapređujemo jedinstveno tržište kako bismo stvorili više prilika za ljude i biznise u svih 28 zemalja članica. Zahvaljući projektima Komisije kao što su jedinstveno digitalno tržište, unija tržišta kapitala i energetska unija, smanjujemo prepreke za prekogranične aktivnosti i koristimo veličinu kontinenta kako bismo stimulisali inovacije, uvezali talente i ponudili veći izbor proizvoda i usluga.

Ali nećemo postići uspjeh ako ne naučimo jednu tešku lekciju: još uvijek nismo ubijedili ljude u Evropi i svijetu da naša Unija nije tu samo da bi preživjela, nego da može da raste i da se razvija.
Ne zavaravajmo se: kolektivna nesposobnost da damo brz i jasan odgovor na grčku krizu u posljednjih nekoliko mjeseci sve nas je oslabila. Ugrozila je povjerenje u jedinstvenu valutu te ugled Evropske unije u svijetu.

Nikakav vjetar ne pomaže onome ko nema određene krajnje luke – moramo znati koji nam je cilj.

To je suština izvještaja koji sam u junu predstavio zajedno sa ostalim predsjednicima evropskih institucija o kompletiranje Ekonomske i monetarne unije.

Bilo je neupitno da uključim predsjednika Schulza u ovaj važan posao. Na kraju krajeva, parlament predstavlja suštinu demokratije na nivou EU, upravo kao što i nacionalni parlamenti predstavljaju suštinu demokratije na nacionalnom nivou. Evropski parlament jeste i mora ostati parlament eurozone. Evropski parlament u ulozi suzakonodavca biće zadužen za donošenje odluka o novim inicijativama koje će Komisija predlagati u mjesecima pred nama kako bismo proširili Ekonomsku i monetarnu uniju. Zato mi je drago što smo po prvi put napisali ne ‘izvještaj četiri predsjednika’ nego ‘izvještaj pet predsjednika’.

Uprkos mjesecima provedenim u dugonoćnim naporima da postignemo sporazum u vezi sa Grčkom, ovaj izvještaj napisali smo u maju i junu kao bismo postavili trasu za stabilniju budućnost. Pet predsjednika vodećih institucija EU postigli su dogovor o mapi puta koja bi trebalo da nam omogući da stabilizujemo i konsolidujemo eurozonu do početka 2017; a onda, na osnovu ponovnog približavanja naših ekonomija, da postignemo temeljniju reformaciju te napravimo pomak od otpornosti prema krizi ka novim perspektivama razvoja.

Kao što smo i očekivali, izvještaj pet predsjednika podstakao je živahnu polemiku širom Evrope. Neki kažu da nam treba vlada eurozone. Drugi misle da nam je potrebna veća disciplina i bolje poštivanje pravila. Slažem se i sa jednima i sa drugima: potrebna nam je kolektivna odgovornost, veća svijest zajedničkog dobra i puno poštivanje i provođenje onoga što se zajednički dogovori. Ali ne slažem se da bi to trebalo da znači povećavanje broja institucija ili stavljanje eura na autopilot, kao da nove institucije i magična pravila mogu postići veće i bolje rezultate.

Jedinstvenom valutom ne upravlja se samo na osnovu pravila i statistike. Ona zahtijeva stalnu političku procjenu kao osnovu odluka novih ekonomskih, fiskalnih i socijalnih politika.

Izvještaj pet predsjednika pokriva sve što treba uraditi u godinama koje dolaze, te želim da brzo napredujemo na svim frontovima – ekonomskoj, finansijskoj, fiskalnoj i političkoj uniji. Neke aktivnosti moraće se koncentrisati na eurozonu, dok će ostale biti otvorene za svih 28 zemalja članica s obzirom na njihovu usku povezanost sa jedinstvenim tržištem.

Dozvolite da istaknem pet oblasti u kojima će Komisija vrlo brzo predstaviti ambiciozne prijedloge, te u kojima očekujemo napredak već na jesen.

Prvo: pet predsjednika je saglasno da nam je potreban jedinstven sistem u kojem će ušteđevina građana u banci imati stalnu zaštitu do limita od 100 000 eura po osobi i po računu. To je dio koji fali našoj bankarskoj uniji.

Danas takvi programi zaštite postoje ali na nacionalnom nivou. Nama treba sistem koji je više na nivou Evrope, odvojen od državnih kofera kako bi građani bili potpuno sigurni da im je ušteđevina na sigurnom.

Svi smo vidjeli šta se tokom ljeta dešavalo u Grčkoj: građani su, razumljivo, uzimali ušteđevinu iz banaka jer nisu imali povjerenja u finansijsku sposobnost države da podupre bankarski sistem. To se mora promijeniti.

Hitno je potreban zajednički sistem depozitnih garancija a Komisija će predstaviti zakonski prijedlog o prvim koracima ka tom cilju do kraja godine.

Naravno, potpuno sam svjestan da za to još uvijek nemamo konsenzus. Ali znam i da su mnogi od vas ubijeđeni kao i ja da moramo biti istrajni.  Skeptičnijima kažem ovo: Komisija je potpuno svjesna da postoje razlike u početnim pozicijama zemalja članica. Neke su razvile i dobro finansirale svoje državne sisteme osiguranja depozita. Druge još uvijek grade takve sisteme. Te razlike moramo uzeti u obzir. Zato izvještaj pet predsjednika ne zagovara punu mutualizaciju, nego jedan novi pristup putem sistema reosiguranja. Više detalja o ovome predstavićemo narednih nedjelja.

Drugo: treba nam bolja zastupljenost eura na globalnom nivou. Kako je moguće da eurozona, koja ima drugu po veličini valutu na svijetu, još uvijek ne može da govori jednim glasom o ekonomskim pitanjima u međunarodnim finansijskim institucijama?

Za trenutak zamislite da obavljate  svakodnevne poslove Međunarodnog monetarnog fonda. Dobro znamo koliko je MMF važan. Ali ipak, umjesto da govore istim glasom kao eurozona, Belgija i Luksemburg moraju da dogovore sa Jermenijom i Izraelom kako će glasati; a Španija je u istoj interesnoj zajednici sa zemljama Latinske Amerike.

Otkud to da smo mi, Evropljani, zajednički većinski dioničari globalnih institucija kao što su MMF i Svjetska banka a uvijek se ispostavi da djelujemo kao manjina?

Kako to da je u Aziji formirana strateški važna, nova Banka za infrastrukturne investicije, a da su se evropske vlade, umjesto da koordinišu svoje napore, dale u trku koja će prva postati njen član?

Moramo odrasti i postaviti zajedničke interese ispred nacionalnih. Po meni, predsjednik Eurogrupe mora sam po sebi biti portparol eurozone u međunarodnim finansijskim institucijama kao što je MMF.
Treće: treba nam učinkovitiji i demokratskiji sistem ekonomskog i fiskalnog nadzora. Želim da ovaj parlament, nacionalni parlamenti, te socijalni partneri na svim nivoima budu ključni akteri u tom procesu. Takođe želim da interes eurozone u cjelini bude jasno izražen u državnim i politikama EU: interes cjeline ne predstavlja samo sumu njenih dijelova. Ovo će biti iskazano u prijedlozima za dalje uređivanje i unapređenje evropskog semestra koordinacije ekonomske politike.

Ne želim da u budućnosti naše preporuke za ekonomski pravac eurozone u cjelini budu prazne riječi. Želim da obezbijede realističan pravac kretanja, posebno po pitanju fiskalne politike eurozone.
Četvrto: moramo poboljšati pravednost poreskih politika. To zahtijeva veću transparentnost i pravičnost, i za građane i za preduzeća. U junu smo predstavili akcioni plan čija suština je sljedeća: zemlja u kojoj neko preduzeće stvara profit mora biti i zemlja oporezivanja.

Korak ka tom cilju jesu aktivnosti na jedinstvenoj poreskoj osnovici na dobit preduzeća. Ovo pojednostavljenje otežaće izbjegavanje plaćanja poreza.

Vrijedno radimo sa Vijećem kako bismo do kraja godine sklopili sporazum o automatskoj razmjeni informacija o poreskim rješenjima.

Istovremeno očekujemo da istrage o različitim nacionalnim strategijama vrlo brzo donesu rezultate.

Takođe se žestoko borimo da nagovorimo zemlje članice da usvoje principe poreza na finansijske transakcije do kraja godine.

Treba nam više Evrope, treba nam više Unije i treba nam više pravednosti u poreskoj politici.

Peto: moramo unaprijediti aktivnosti za pravedno i istinski panevropsko tržište rada. U ovom kontekstu, pravednost znači promociju i očuvanje slobodnog kretanja građana kao osnovog prava Unije, te istovremeno izbjegavanje slučajeva zloupotrebe i socijalnog dampinga.

Mobilnost radne snage je dobrodošla i potrebna radi prosperiteta eurozone i jedinstvenog tržišta. Međutim, mobilnost radne snage mora se zasnivati na jasnim pravilima i principima. Ključni princip bi trebalo da bude taj da osiguramo istu platu za isti posao na istom mjestu.

Kao dio tih aktivnosti, želim da razvijem evropski stub socijalnih prava, koji uzima u obzir promjene u evropskim društvima i svijetu rada. Koji može da posluži kao kompas za ponovno približavanje u okviru eurozone.

Taj evropski stub socijalnih prava trebalo bi da upotpuni ono što smo već zajedničkim snagama postigli kada je u pitanju zaštita radnika u EU. Očekujem od socijalnih partnera da odigraju glavnu ulogu u tom procesu. Vjerujem da bi bilo dobro da započnemo ovu inicijativu unutar eurozone, a ostalim zemljama članicama dozvolimo da se pridruže procesu ako žele tako da postupe.
Kao što je navedeno u izvještaju pet predsjednika, moraćemo se pozabaviti osnovnim pitanjima u pogledu eurozone. Komisija će na tu temu predstaviti Bijelu knjigu u proljeće 2017.

Da, vremenom ćemo morati uspostaviti trezor eurozone, odgovoran na evropskom nivou. Smatram da bi ga trebalo dograditi na Evropski stabilizacioni mehanizam (ESM) koji smo formirali za vrijeme krize, koji, sa potencijalnim iznosom kredita od 500 milijardi eura, posjeduje kapacitet isto toliko važan kao i MMF-ov. ESM bi progresivno trebalo da preuzme širu ulogu makroekonomske stabilizacije kako bi bio u stanju da se lakše obračuna sa šokovima kojima se ne može upravljati isljučivo na nacionalnom nivou. Pripremićemo teren za to da se sprovede u djelo u drugoj polovini mandata.

Evropska unija je jedan dinamičan projekat. Projekat koji služi svom narodu. Nema pobjednika niti gubitnika. Svi dobijamo više nego što smo uložili. To je jedan, sveobuhvatan projekat. Ovo je takođe poruka našim partnerima u Ujedinjenom Kraljevstvu, koju itekako imam na umu kada razmišljam o velikim političkim izazovima u mjesecima koji dolaze.

Pravedno rješenje za Britaniju

Otkad sam preuzeo dužnost, stvari u vezi sa Ujedinjenim Kraljevstvom postale su jasnije: prije isteka 2017. Britanija će održati referendum o tome da li će ostati u Uniji ili ne. To će naravno biti odluka koju će donijeti glasači u Ujedinjenom Kraljevstvu. Međutim, ne bi bilo pošteno niti realno reći da ta odluka neće biti od strateškog značaja za Uniju u cjelini.

Uvijek sam govorio da želim da UK ostane u Evropskoj uniji. I da želim da radim zajedno sa britanskom vladom na pravednom rješenju za Britaniju.

Britanci postavljaju EU fundamentalna pitanja. Da li će EU obezbijediti prosperitet svojim građanima. Da li se djelovanje EU fokusira na oblasti u kojima može postići rezultate. Da li je EU otvorena za ostatak svijeta.

To su pitanja na koja EU ima odgovore, i to ne samo radi UK. Svih 28 zemalja članica žele da EU bude moderna i da se koncentriše na dobrobit svih svojih građana. Svi smo saglasni da EU mora da se prilagodi i mijenja s obzirom na velike izazove i krizu sa kojom se suočavamo.

Zato kompletiramo jedinstveno tržište, smanjujemo papirologiju, unapređujemo investicionu klimu za mala preduzeća.

Zato stvaramo jedinstveno digitalno tržište – pravimo ga tako da vaša lokacija u EU ne pravi razliku u cijeni koju plaćate kada rezervišete auto preko interneta. Modernizujemo pravila EU o autorskim pravima kako bismo poboljšali pristup kulturnim sadržajima na internetu a istovremeno brinući se o tome da autori dobiju pravednu nadoknadu. Prije samo dva mjeseca, EU je dogovorila da ukine naplatu rominga počevši od ljeta 2017. To je potez koji su mnogi turisti i putnici, uglavnom iz Britanije, godinama tražili.

Zato dogovaramo trgovinske sporazume sa vodećim državama, kao što je Sporazum o transatlantskoj trgovini i investicionom partnerstvu. Zato otvaramo tržišta i rušimo barijere za preduzeća i radnike u svih 28 zemalja članica.

Ja lično sam veoma posvećen tome da se unaprijedi način na koji Unija sarađuje sa nacionalnim parlamentima. U izjave o misiji svih članica Komisije upisao sam obavezu za tješnjom saradnjom sa nacionalnim parlamentima. Uvjeren sam da će jačanje odnosa sa nacionalnim parlamentima približiti Uniju ljudima kojima služi. Znam da je to ambicija i premijera Davida Camerona. Siguran sam da ćemo uspjeti da nađemo zajednički odgovor.

Prije nešto više od godinu dana, kada sam bio u trci za predsjednika Komisije, obećao sam da ću, ako budem izabran, tražiti pošteno rješenje za Britaniju. Rješenje koje je pravedno za Britaniju. Rješenje koje je pravedno i za ostalih 27 zemalja članica.

Želim da se pobrinem da sačuvamo integritet svih četiriju sloboda jedinstvenog tržišta, te istovremeno nađemo načine da obezbijedimu dalju integraciju eurozone radi jačanja ekonomske i monetarne unije.

Kako bismo bili fer prema UK, dio rješenja biće da prihvatimo realnost da ne učestvuju sve zemlje članice u svim oblistima politike EU. Posebni protokoli definišu poziciju UK, na primjer, u vezi sa eurom, unutrašnjim poslovima i pitanjima pravosuđa. Kako bismo bili fer prema ostalim članicama EU, odluke UK ne smiju sprečavati njihovu dalju integraciju kada to budu smatrale za shodno.
Tražiću pravedno rješenje za Britaniju. To ću učiniti iz samo jednog razloga: zato što vjerujem da je EU bolja sa Britanijom u svom sastavu a Britaniji je bolje u sastavu EU.

U ključnim oblastima možemo postići puno više djelujući kolektivno nego što bismo postigli svako za sebe. Ovo je posebno tačno kada govorimo o ogromnim izazovima vanjske politike sa kojima se Evropa suočava, kojima ću se pozabaviti u sljedećem dijelu govora.

Ujedinjeni uz Ukrajinu

Evropa čini mali dio svijeta. Ako imamo nešto ponuditi, to je naše znanje i vođstvo.

Prije nekih sto godina, svaki peti stanovnik na svijetu živio je u Evropi; danas je to svaki deveti; u sljedećem vijeku, to će biti svaki dvadesetpeti stanovnik.

Vjerujem da možemo i moramo igrati svoju ulogu na svjetskoj pozornici; ne radi sopstvene taštine, nego zato što imamo šta da ponudimo. Svijetu možemo pokazati snagu koja proizlazi iz ujedinjenja, te strateški interes koji je rezultat zajedničkog djelovanja. Upravo sada je najnužnije i najvažnije vrijeme za to.

U svijetu trenutno ima preko 40 aktivnih sukoba. Dok ti sukobi bjesne, dok su porodice slomljene a kuće razorene, ne mogu vam doći nakon skoro 60 godina od nastanka Evropske unije i promovisati mir. Jer svijet nije u miru.

Ako želimo da promovišemo mirniji svijet, trebaće nam više Evrope i više Unije u vanjskoj politici. I to najprije kada je u pitanju Ukrajina.

Evropski je izazov pomoći Ukrajini da opstane, provede reforme i napreduje. Na kraju krajeva, ukrajinski san, majdanski san je evropski: život u modernoj zemlji, stabilnoj ekonomiji, dobrom i pravednom političkom sistemu.

U proteklih godinu dana, dobro sam upoznao predsjednika Porošenka, na jednom samitu, na privatnoj večeri, kroz mnogobrojne sastanke i nebrojene telefonske pozive. On je započeo transformaciju svoje zemlje. Bori za mir. Zaslužuje našu podršku.

Već smo učinili dosta toga: dali smo kredit od 3,41 milijardu eura kroz tri makrofinansijska programa, pomogli pri postizanju dogovora koji će Ukrajinu snabdijevati gasom tokom zime, te pružili savjetodavne usluge o reformi pravosuđa. EU i sve njene članice moraju dati doprinos ako želimo postići uspjeh.

Moramo sačuvati i svoje jedinstvo.

Jedinstvo nam je potrebno po pitanju bezbjednosti istočnih zemalja članica, pogotovo baltičkih zemalja. Bezbjednost i granice zemalja članica EU su nepobitne. Želim da u Moskvi ovo bude shvaćeno vrlo jasno.

Treba nam veće jedinstvo kad su u pitanju sankcije. Sankcije koje je EU nametnula Rusiji koštaju svaku od naših ekonomija, te ostavljaju posljedice na važne sektore kao što je poljoprivreda. Ali sankcije predstavljaju moćno sredstvo za suprotstavljanje agresiji i kršenju međunarodnog prava. Takva politika mora ostati na snazi sve dok se sporazum iz Minska ne bude u potpunosti poštivao. Moraćemo ostati prisebni i ujedinjeni.

Ali moramo i nastaviti da tragamo za rješenjima.

Sa predsjednikom Putinom razgovarao sam u Brizbejnu na samitu G20, na bilateralnom sastanku koji je potrajao do ranih jutarnjih sati. Podsjetili smo se koliko dugo se poznajemo i koliko su se vremena promijenila. Duh saradnje između EU i Rusije zamijenile su sumnje i nepovjerenje.

EU Rusiji mora pokazati cijenu konfrontacije ali takođe jasno staviti do znanja da je spremna da se angažuje.

Ne želim Evropu koja stoji na marginama istorije. Želim Evropu u ulozi vođe. Kada je Evropska unija jedinstvena, možemo mijenjati svijet.

Ujedinjeni u vođstvu po pitanju klimatskih promjena

Primjer na kojem Evropa već vodi glavnu ulogu jesu akcije u vezi sa klimatskim promjenama.

Svi u Evropi znamo da klimatske promjene predstavljaju najveći globalni izazov – a znamo to već dugo.

Planeta koju dijelimo – njena atmosfera i stabilna klima – ne može izdržati način na koji je čovječanstvo iskorištava.

U nekim dijelovima svijeta živi se iznad mogućnosti, stvara se i živi od karbonskog duga. Kao što znamo iz ekonomije i upravljanja kriznim situacijama, život iznad mogućnosti nije održivo ponašanje.

Priroda će nam vrlo brzo ispostaviti račun. U nekim dijelovima svijeta, klimatske promjene mijenjaju izvor sukoba – kontrola nad branom ili jezerom može predstavljati veći strateški interes nego neka rafinerija nafte.

Klimatske promjene predstavljaju čak i glavni uzrok nove pojave migracija. Klimatske izbjeglice postaće novi izazov – ako ne reagujemo brzo.

Za 90 dana svjetski lideri sastaju se u Parizu kako bi dogovorili aktivnosti za postizanje cilja koji podrazumijeva da porast temperature na globalnom nivou ne pređe 2 stepena Celzijusa. EU napreduje po planu, a u martu je dala jasno obećanje: obavezujuće smanjenje emisije u svim ekonomijama za barem 40% do 2030. u poređenju sa nivoima izmjerenim 1990. Ovo je najambiciozniji doprinos predstavljen do sada.

Drugi nas prate, neki preko volje.

Vrlo otvoreno kažem našim međunarodnim partnerima: EU neće potpisati bilo kakav dogovor. Moj prioritet, prioritet Evrope, jeste usvajanje ambicioznog, čvrstog i obavezujućeg globalnog klimatskog dogovora.

Zato smo Komisija i ja jedan dio ove prve godine prikupljali pomoć za akciju u Parizu. Prošlog maja u Tokiju, pozvao sam premijera Abea da zajedno sa nama uloži napor da Pariz bude dostojan nasljednik Kjota.

Na samitu G7 u junu, lideri su se dogovorili da se kreiraju dugoročne niskokarbonske strategije i izbace iz upotrebe fosilna goriva do kraja vijeka.

Kasnije sam se sastao sa kineskim premijerom Lijem Keqiangom kako bismo se pripremili za Pariz i pokrenuli partnerstvo da bismo osigurali da gradovi današnjice budu napravljeni tako da zadovolje energetske i klimatske potrebe sutrašnjice.

U saradnji sa visokim predstavnikom, članovi Kolegijuma angažovani su u diplomatskim naporima po pitanju klimatskih promjena. Danas je komesar Arias Cañete u Papui Novoj Gvineji gdje sa liderima Foruma pacifičkih ostrva razgovara o planovima za Pariz. Ako se ne preduzmu korektivne radnje u vezi sa klimatskim promjenama, naići će plima i ta ostrva će postati poslovični kanarinac u rudniku.
Međutim, ako Pariz ispuni očekivanja, čovječanstvo će po prvi put imati međunarodni režim za efikasnu borbu protiv klimatskih promjena.

Pariz će biti sljedeća stepenica ali ne i posljednja. Postoji put do Pariza; ali postoji i put od Pariza.

Moja Komisija će se truditi da osigura da Evropa i dalje bude vodeća u borbi protiv klimatskih promjena. Radićemo ono što zagovaramo.

Nemamo besprijekorno rješenje za klimatske promjene. Ali naši zakoni, kao što je sistem trgovine emisijama, kao i naše aktivnosti omogućile su nam da smanjimo karbonske emisije dok ekonomija raste.
Naša napredna klimatska politika ispunjava i prijeko potrebne ciljeve Energetske unije: mi smo svjetski lideri u sektoru obnovljivih izvora energije, koji danas zapošljava preko milion ljudi širom EU i donosi prihod od 130 milijardi eura, od čega je 35 milijardi eura prihod od izvoza. Evropske kompanije danas drže 40% svih patenata tehnologija obnovljivih izvora energije a tempo tehnoloških promjena povećava potencijal za novu globalnu trgovinu u oblasti ekološke tehnologije.

Zato se strateški fokusiramo na inovacije i povezivanje tržišta u provođenju ciljeva Energetske unije.

To sam vam obećao prošle godine i to je ono što je Komisija ispunila i što će nastaviti da ispunjava.

Bitka protiv klimatskih promjena neće biti dobijena ili izgubljena u diplomatskim polemikama u Briselu ili Parizu. Ona će biti dobijena ili izgubljena na tlu i u gradovima gdje najveći broj Evropljana živi, radi i koristi oko 80% ukupne energije koja se na kontinentu proizvede.

Zato sam zamolio predsjednika Schulza da sljedeći mjesec organizuje sastanak Konvencije gradonačelnika u parlamentu, kojem će prisustvovati preko 5 000 gradonačelnika iz Evrope. Svi oni su obećali da će ispuniti cilj EU o smanjenju emisije CO2. Nadam se da će svi članovi ovog Doma pružiti podršku akciji koju zajednice i lokalne zajednice širom Evrope preduzimaju kako bi konferencija u Parizu i aktivnosti koje će uslijediti bile uspješne.

Zaključak

Gospodine predsjedniče, poštovani zastupnici,

Mnogo je stvari koje danas nisam spomenuo niti sam mogao da spomenem. Na primjer, želio sam da govorim o Kipru i svojoj nadi, ambiciji i želji da ostrvo sljedeće godine bude ujedinjeno. Nakon dugih sastanaka sa predsjednicima Nikosom Anastasiadesom i Mustafom Akincijem održanim na sredini zelene linije u julu, siguran sam da je, uz neophodnu viziju i političku volju dvojice lidera, to moguće pod postojećim okolnostima i uz kontinuiranu dobru koordinaciju između misija UN i EU. Pružiću svu svoju podršku i pomoć za postizanje tog cilja. Jer vjerujem da zidovima i ogradama nije mjesto u zemlji članici EU.

Nisam govorio o evropskim farmerima koji su ove sedmice protestovali u Briselu. Slažem se s njima da na tržištu nešto nije u redu kada je cijena litra mlijeka manja od cijene litra vode. Ali ne vjerujem da možemo ili da bismo trebali početi iz Brisela upravljati tržištem mlijeka do u detalje. Treba da isplatimo odštetu farmerima koji trpe posljedice sankcija protiv Rusije. Upravo zato Komisija predstavlja paket solidarnosti za farmere vrijedan 500 miliona eura. Evropske i državne agencije za zaštitu konkurencije bi morale detaljno da ispitaju strukturu tržišta. Nešto se ukiselilo na tržištu mlijeka. Meni se čini da moramo razbiti maloprodajne oligopole.

Ima se još toliko toga reći, ali u osvrtu na glavna pitanja, najveće izazove sa kojima se danas suočavamo, po meni, jedna stvar postaje jasna: bilo da govorimo o izbjegličkoj krizi, ekonomiji ili vanjskoj politici, možemo uspjeti samo kao Unija.

Šta je Unija koja predstavlja 507 miliona građana Evrope? Unija nije samo Brisel ili Strazbur. Unija su evropske institucije. Unija su i zemlje članice. Unija su nacionalne vlade i nacionalni parlamenti.

Dovoljno je da samo jedna od nas posrne pa da svi padnu.

Evropa i naša Unija moraju ispuniti očekivanja. Iako u normalnim vremenima čvrsto branim metode Zajednice, nisam čistunac u kriznim vremenima – nije mi važno kako se borimo sa krizom, bilo međudržavnim rješenjima ili procesima koje vodi zajednica. Sve dok nalazimo rješenja i završavamo posao u interesu građana Evrope.

Međutim, kada primijetimo slabosti metode, moramo promijeniti pristup.

Uzmimo mehanizam relokacije izbjeglica koji smo u maju predstavili za Grčku i Italiju: Komisija je predložila obavezujući, kolektivistički program solidarnosti. Zemlje članice su umjesto toga izabrale pristup na dobrovoljnoj osnovi. Rezultat: brojka od 40 000 nikada nije postignuta. Još nijedna osoba kojoj je potrebna zaštita nije premještena, a Italija i Grčka se sa problemom i dalje bore same. To jednostavno nije dovljno dobro.

Pogledajte međudržavna rješenja kao što je Fiskalni sporazum za jačanje fiskalne discipline iz 2011. ili sporazum za uspostavljanje zajedničkog fonda za rješavanje problema bankarskog sektora iz 2014. Danas vidimo da nijedna zemlja članica nije u potpunosti sprovela Fiskalni sporazum. A samo su četiri od 19 članica ratifikovale sporazum o fondu za rješavanje problema bankarskog sektora, koji je trebalo da počne s radom 1. januara 2016.

To jednostavno nije dovoljno dobro ako želimo da se izborimo sa postojećim, ogromnim izazovima.

Moramo promijeniti svoj način rada.

Moramo biti brži.

Naš metod mora biti evropskiji.

Ne zato što želimo vlast na nivou Evrope. Već zato što su nam prijeko potrebni bolji i brži rezultati.

Treba nam više Evrope u našoj Uniji.

Treba nam više Unije u našoj Uniji.

Cijeli život sam vjerovao u Evropu. Imam svoje razloge za to i za mnoge od njih znam da nemaju veze sa današnjim generacijama i zato mi pada kamen sa srca.

Kada sam preuzeo dužnost, rekao sam da želim da gradim mostove koji su počeli da se ruše. Kada je solidarnost počela da puca po šavovima. Kada su demoni iz prošlosti počeli ponovo da se javljaju.
Pred nama je još dug put.

Ali, kada buduće generacije budu čitale knjige o ovom trenutku evropske istorije, neka piše da smo složno pokazali saosjećanje i otvorili vrata onima kojima je trebala naša zaštita.
Da smo ujedinili snage kako bismo se bavili globalnim izazovima, štiteći svoje vrijednosti i rješavajući sukobe.

Da smo se pobrinuli da poreski obveznici više nikada ne moraju platiti pohlepu finansijskih špekulanata.

Da smo zajedničkim snagama obezbijedili rast i razvoj svojih ekonomija, preduzeća, i prije svega, svoje djece.

Neka piše da smo napravili Uniju snažniju nego ikad prije.

Neka piše da smo zajedno stvarali evropsku istoriju. Neka to bude priča koju će naši unuci sa ponosom prepričavati.