Uprkos djelimičnom napretku u borbi protiv korupcije, kao što je kreiranje posebnih tijela posvećenih borbi protiv korupcije i usvajanje dvije antikorupcijske strategije, Bosna i Hercegovina (BiH) još uvijek pokazuje dva značajna nedostatka da bi se uhvatila u koštac sa korupcijom: nedovoljnu političku volju i malo dokaza o kažnjavanju korupcionih djela. Oba doprinose rastućem nepovjerenju javnosti u državne institucije. Zabrinutost zbog korupcije koja ne jenjava u glavnim institucijama kao što su policija, carine i pojedina ministarstva i dalje preovladava među građanima i oni su razočarani sposobnošću javnih institucija da se efikasno izbore sa ovim problemom.
Do ovih zaključaka su došli Centar za demokratske studije (CSD) iz Sofije i Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva, koji su 12. juna 2012. godine predstavili procjenu korupcijskog i antikorupcijskog razvoja u BiH za period od 2001. do 2011. godine. Izvještaj je predstavljen na Antikorupcijskom forumu organizovanom u okviru projekta „Osnaživanje organizacija civilnog društva u Bosni i Hercegovini za borbu protiv korupcije: novi alati i razmjena regionalnog iskustva“, koji finansira Europska Unija (EU):
Izvještaj se temelji na poboljšanoj verziji CSD-ovog Sistema korupcijskog nadzora, koji je u BiH prvi put upotrijebljen 2001. godine, a ponovo je korišten prošle godine. U njemu se iznosi pregled stanja i dinamike korupcije u zemlji. Izvještaj se temelji na podacima dobivenim od građana o:
• Uključenosti i ličnim iskustvima sa korupcijskim praksama
• Stavu javnosti prema korupciji
• Percepciji korupcije
• Očekivanjima povezanim sa korupcijom
Holger Schroeder, šef operacija pri Delegaciji EU u BiH kaže: „EU je vrlo zabrinuta zbog nivoa korupcije u Bosni i Hercegovini. Još nismo vidjeli potrebnu odlučnost u suzbijanju korupcije, a Bosna i Hercegovina nema vremena za gubljenje. EU podržava Bosnu i Hercegovinu u namjeri da provede antikoruptivne mjere kroz instrumente za predpristupni proces“.
Leila Bičakčić, direktorica CIN-a kaže: „Komparativni izvještaj o stanju korupcije u BiH u periodu 2001-2011 sublimira iskustva CSD-a i CIN-a i potvrđuje nalaze do kojih je CIN došao u svojim pričama u dosadašnjem radu“.
Glavne preporuke Izvještaja
1) Demonstriranje stvarne političke volje:
• demonstriranje jasno definisanog procesa donošenja odluka i na osnovu toga stvaranja nove antikoruptivne inicijative;
• ispunjenje očekivanja javnosti i implementiranje konkretnih antikoruptivnih mjera;
• biranje prepoznatljivog “lica” koje će voditi antikoruptivne napore i neće prebacivati na druge odgovornost za njeno sprovođenje – odnosno, političku volju za radikalnim anti-koruptivnim reformama mora nedvosmisleno zastupati javna figura na najvišem nivou;
• mobiliziranje javnosti (i ostalih relevantnih zainteresiranih grupa) u podršci antikorupcionim reformama; ovo će također osnažiti povjerenje javnosti u državne institucije i institucije specijalizirane za borbu protiv korupcije;
• provođenje realnih i adekvatnih sankcija protiv korupcijskih djela, naročito u vezi sa politikom i organizovanim kriminalom; ovo bi također trebalo povratiti povjerenje javnosti u vlast i njenu strategiju za borbu protiv korupcije;
• konsistentnost u borbi protiv korupcije (kao što su politike, programi, mjere i način na koji se o njoj raspravlja u javnosti).
2) Razvijanje sistema adekvatnih dijagnostičkih alata kako bi se utvrdio uzrok rasta korupcije i procijenila područja visokog koruptivnog rizika; u svjetlu ograničenih resursa, mjere za borbu protiv korupcije u BiH moraju biti ciljane, odnosno fokusirane na profesije i institucije koje su najranjivije ili najviše izložene pritisku korupcije.
3) Procjenjivati već usvojene anti-korupcijske mjere i instrumente; one za koje bude procijenjeno da su efikasne trebaju biti dosljedno implementirane.
4) Naglašavanje i podrška ulozi koju civilno društvo i masovni mediji imaju kao nezavisni mehanizmi za praćenje korupcije.
5) Poboljšanje poslovnog ambijenta time što će se pojednostaviti institucionalne strukture, smanjiti preklapanje nadležnosti, uspostaviti jedinstvena baza podataka, optimizirati inspekcije iz različitih entiteta, smanjiti vrijeme potrebno da se dobiju sve dozvole, značajno smanjiti sistemske i administrativne procedure i uspostaviti javne registre.
6) Demonstrirati spremnost za procesuiranje (kroz adekvatne istrage i odgovarajuće optužnice protiv glavnih prestupnika i ključnih figura), čime će se osnažiti povjerenje javnosti u vlasti.
7) Jačanje kontrole nad finansiranjem političkih partija; dostizanje adekvatnog nivoa transparentnosti i informisanosti za javni monitoring.
8) Uspostavljanje mehanizama i kanala za razmjenu informacija između javnih institucija u BiH kao i nezavisnih (stranih) istraživača; konkretno, mora postajati saradnja i razmjena informacija vezanih za organizovani kriminal i korupciju kako bi se prevazišla ograničenja lokalnih tijela za borbu protiv korupcije.
9) Pristup prema detekciji korupcije mora biti na principu akcije a ne reakcije – odnosno, ne bi trebao da se zasniva na slučajnoj detekciji, već na konsistentnom praćenju; širenju internih institucionalnih kapaciteta za otkrivanje korupcije time što će se uspostaviti interni odjeli za istraživanje korupcije; razvijanje internog mehanizma praćenja i analize kao što su anonimne ankete među uposlenicima ili analize čiji bi cilj bio identifikovanje slabih tačaka unutar institucija i pozicije koje su pod povećanim pritiskom i zbog toga predstavljaju rizik za korupciju.
10) Povećanje broja treninga o korupciji i podizanje svijesti među službenicima javne administracije i privatnog sektora.
(Više o izvještaju će biti dostavljeno uz ovo saopštenje)
Antikorupcijski okvir i infrastruktura
Antikorupcijske mjere u BiH su usvojene pod uticajem međunarodnih inicijativa, bez prilagođavanja lokalnim prilikama. Problem je i to što je zadatak provođenja antikorupcijskih mjera često povjeravan neadekvatnim domaćim institucijama. Čak i danas ove mjere predstavljaju više izolovani pokušaj promjene stvari nego dio sveobuhvatne nacionalne politike i strategije. Osim toga, odluke koje se odnose na reforme i antikorupcijske mjere najčešće nisu obuhvatale sve relevantne učesnike, a komunikacija i suradnja različitih državnih službenika je često nedostatna.
Postojeća struktura vlasti u BiH je složena i rasparčana. Porast antikorupcijskih aktivnosti je uočen nakon 2000. godine kada je došlo do promjene u brojnim strateškim dokumentima i razvoju zakonodavstva. Osim toga, brojne institucije u zemlji su dobile zadatak da se bave borbom protiv korupcije. Procesuiranje korupcijskih djela u zemlji je podijeljeno između policijskih agencija, ministarstava i tužilaštava. Sa osnovnom infrastrukturom za procesuiranje Tužilaštva su počela istraživati i podizati optužnice za navodne slučajeve korupcije. Međutim, presuđeni predmeti su još uvijek izuzetak, a ne pravilo. Uočljiv je
Reforma u sistemu javnih nabavki je spora i nezadovoljavajuća. U javnim natječajima još uvijek nedostaje transparentnost i odgovornost, a notorna praksa mijenjanja ili poništavanja tendera u interesu povlaštenih ponuđača je svakodnevna pojava. Slično tome, velike reforme usmjerene ka povećanju poreznih prihoda i obračunu sa korupcijom su se ponovo zapetljale u poznate izazove slabe provedbe i nedovoljne prisilne naplate. Uprava za indirektno oporezivanje se još suočava sa značajnim izazovima u vezi sa učinkovitim prikupljanjem poreza, smanjivanjem nivoa korupcije u sistemu, uvođenjem analize rizika i interne revizije, te smanjivanjem sive ekonomije.
Često su mediji ti koji prvi izvještavaju o sumnjivim slučajevima korupcije i zbog svoje moći da utiču na percepciju javnosti predstavljuju glavni oslonac društva u borbi protiv korupcije. Iako zakon osigurava nezavisnost medija u BiH, politički pritisak na javne RTV servise se povećava. Javnost je zabrinuta zbog postojanja snažnih saveza između političkih krugova, poslovnih interesa i medija, kao i sve većeg uticaja organiziranog kriminala na medije (što dovodi u pitanje rad istraživačkih novinara). Kada se pogledaju policijske istrage i hapšenja, dolazi se do zaključka da je malo toga poduzeto da se istraže navodi o korupciji koje su aktuelizirali mediji.
Ovaj projekat ukazuje na to da su adekvatne istrage provedene u samo 32% navodnih korupcijskih slučajeva.
Trendovi u korupciji
Nezaposlenost i korupcija su dvije najveće brige građana u svim regijama u Bosni i Hercegovini. U poređenju sa stanjem od prije deset godina, u 2011. godini još je više ljudi korupciju identificiralo kao drugi najveći problem u zemlji (50% ispitanika). U proteklih deset godina kriminal je značajno pao kao izvor zabrinutosti građana.
Ispitanici su davali ocjene o korumpiranosti javnih profesija, a za svaku od njih postoji veći stepen percepcije korupcije u 2011. godini nego prije deset godina. Policijski službenici se smatraju najkorumpiranijim, što predstavlja značajnu promjenu u odnosu na 2001. godinu kada se policija našla na devetom mjestu od 19 posmatranih insitucija po nivou korupcije. Carinski službenici i njihove kolege se također doživljvaju kao visoko korumpirani i rangirani su na drugom mjestu. Sa druge strane, učitelji i novinari se još uvijek doživljavaju kao najmanje korumpirani, kao i 2001. godine. Tačnije, ispitanici smatraju da je korupcija najmanje raširena u osnovnom obrazovanju i nevladinom sektoru.
Na pitanje koji su glavni uzročnici rasta korupcije u BiH u 2011. godini, više od polovine ispitnika su kao dva glavna uzročnika naveli nepostojanje zakona i osobno bogaćenje vladajuće elite. Nedovoljna primanja u javnom sektoru više se ne smatraju ključnim faktorom korupcije u zemlji. Nadalje, pravosudni sistem se smatra manje efikasnim nego što je bio prije deset godina.
U poređenju sa 2001. godinom, manji broj ispitanika je osobno iskusio korupciju. Unatoč činjenici da je direktan dodir građana sa korupcijom neznatno smanjen, percipiran je opći porast pritiska iz javne uprave na građane da se uključe u korupciju. Oni ispitanici koji su tokom protekle godine bili u kontaktu sa službenicima javnog sektora su češće bili pod pritiskom da obezbijede dodatni novac, darove ili usluge kako bi riješili svoj problem. Ovo se posebno odnosi na policiju i doktore.
Istraživanje pokazuje da građani BiH uglavnom pokazuju neprihvatanje koruptivne prakse. Većina (7 od 9) ne smatraju prihvatljivim da članovi parlamenta, vlade ili lokalni autoriteti prihvataju darove kako bi obavljali svoju dužnost. Ipak, podložnost korupciji (tj. sklonost građana da se pod pritiskom prilagode korupcijskim aktivnostima) pokazala se višom od tolerancije za korupciju, što upućuje na to da moralno osuđivanje korupcije ne isključuje svakodnevnu korupcijsku praksu. Kada su praktični interesi u suprotnosti sa osobnim vrijednosnim sistemom pojedinca, građani su skloniji praviti kompromise u korist postizanja osobnih ciljeva. U 2011. godini malo je smanjena podložnost korupciji. Međutim, kada bi imali sredstva na raspolaganju, više od petine ispitanika je izjavilo da bi bilo spremno platiti da završe neki posao.
Više od polovine ispitanika korupciju percipira kao konstantnu, ne videći u društvu dovoljno potencijala za njeno iskorjenjivanje. Ostatak ispitanika ima nešto optimističnije vjerovanje da će se nivo korupcije smanjiti ili čak da će ona nestati. Ipak, općenito prevladava pesimizam u pogledu smanjenja korupcije, a podaci iz 2011. godine upućuju na daljnja razočarenja u borbi protiv korupcije u zemlji.
Ova studija ukazuje na porast u percepciji širenja korupcije u periodu između 2001. i 2011. godine, iako nije došlo do primjetnog porasta iskustava iz prve ruke sa korupcijskim praksama. Zabrinutost da je korupcija duboko ukorijenjena u javnim institucijama je bila univerzalna u svim regijama. Istovremeno, prihvatanje korupcije, podložnost korupciji i njenoj efikasnosti pri rješavanju svakodnevnih problema su se smanjili u periodu između 2001. i 2011. godine, smanjujući pri tome i direktnu uključenost građana u korupciji.
Ova otkrića, moguće, odražavaju povećanu svijest javnosti o ovom problemu tokom proteklog perioda zahvaljujući medijima i pojedinačnim mjerama koje su usvojile vlasti. Sa druge strane, povećanje percepcije javnosti o tome da se korupcija više širi možda prestavlja izraz kolektivne obeshrabrenosti stepenom progresa u borbi protiv korupcije u posljednjoj deceniji. Takav stav ne zastupaju samo građani ove države već i neke međunarodne organizacije koje sve više ukazuju na to da ne postoji stvarni progres niti čvrsta politička volja u borbi protiv korupcije.
