Evropska politika susjedstva

Evropska politika susjedstva (EPS) stvorena je 2004. godine kako bi se izbjeglo stvaranje podjela između proširene EU i njenih susjednih zemalja. Cilj je EPS ojačati prosperitet, stabilnost i sigurnost svih sudionika što doprinosi i ostvarivanju strateških ciljeva postavljenih u Evropskoj sigurnosnoj strategiji iz decembra 2003. godine.

Evropska politika susjedstva (EPS) prvi je put predstavljena u saopštenju Evropske komisije o Široj Evropi iz marta 2003. godine. Nakon njega uslijedio je detaljniji Strateški dokument o Evropskoj politici susjedstva, objavljen u maju 2004. U dokumentu se konkretno objašnjava prijedlog Evropske unije o uspostavljanju uže suradnje s tim zemljama. U sklopu Izvještaja o imlementaciji iz decembra 2006., te sljedećeg iz decembra 2007. godine, Komisija daje i prijedloge o načinu daljeg jačanja te politike.

Evropska unija susjednim zemljama nudi privilegovani odnos utemeljen na obostranoj predanosti zajedničkim vrijednostima (demokratija i ljudska prava, pravna država, dobro upravljanje, principi tržišne privrede i održivi razvoj). EPS ide dalje od trenutno postojećih odnosa EU i njenih susjednih država i nudi im dublji politički odnos i ekonomsku integraciju. Stepen do kojeg će se odnosi unutar te politike razviti s pojedinim državama zavisiće od mjere u kojoj obe strane budu predane spomenutim vrijednostima. EPS je i dalje odvojena od procesa proširenja, iako ne prejudicira kako će se odnos evropskih susjeda s EU razvijati u budućnosti, u skladu s odredbama Sporazuma.

Europska politika susjedstva primjenjuje se na zemlje koje imaju direktnu kopnenu ili morsku granicu s EU: Alžir, Jermeniju, Azerbajdžan, Bjelorusiju, Egipat, Gruziju, Izrael, Jordan, Libanon, Libiju, Moldaviju, Maroko, okupirana palestinska područja, Siriju, Tunis i Ukrajinu. Iako je i Rusija susjedna zemlja EU, odnosi s tom zemljom se razvijaju kroz Strateško partnerstvo koje obuhvata četiri “zajednička prostora”.



Europa.ba