Kako dezinformacije upravljaju našim emocijama

Piše: Stefan Janjić

Fabrike lažnih vesti su ujedno i fabrike emocija, u kojima se naša osećanja jednostavnom tehnologijom pretvaraju u dolare i evre, ili pak glasove na izborima.

“Najveće žrtve rata su deca”, zaključile su Večernje novosti novembra 1994. godine, donoseći priču o dečaku koji je u tadašnjem ratu u Bosni izgubio oca, majku i ostalu rodbinu. Priložena je i njegova crno-bela fotografija, prilično dirljiva, budući da je uslikan dok plače nad grobovima svojih najbližih. Ispostaviće se, ipak, da dečak nije fotografisan, već naslikan, i to ne crno-belom tehnikom, već u boji. Uz to, ne postoji nikakva šansa da je roditelje izgubio tokom raspada Jugoslavije, s obzirom na to da je svetlost dana ugledao pre nego što je postojao ikakav nagoveštaj Jugoslavije. Dečak, naposletku, ne potiče iz Bosne, već je 1879. godine nastao u ateljeu slikara Uroša Predića. Večernje novosti objavile su retuširanu sliku i izmišljen kontekst.

Kada razmišljamo o prirodi dezinformacija, važno je da postavimo ova pitanja: Kakvi se motivi kriju iza objavljivanja laži i kakvu korist donosi širenje neistina? Odgovor je prilično jednostavan, jer se korist ogleda ili u novcu ili u moći (ideološkoj, dnevnopolitičkoj, tržišnoj). Klikbejt naslovi i senzacionalizam koji vapi za lajkovima najčešće su znak uzbune za dezinformacije na kojima se zarađuje novac. A kako se dezinformacijama zarađuje moć? Tako što se lažima usmerimo na svoje neistomišljenike, neprijatelje i protivnike ili tako što preuveličavamo sopstvene rezultate i kvalitete. Ipak, iskusni manipulatori znaju da ta formula sama po sebi nije dovoljna, jer tekst ne sme ostati sterilan i treba ga u najvećoj mogućoj meri ispuniti emotivnim nabojem.

Da bi kreatori dezinformacija privukli našu pažnju, oni u veoma kratkom roku moraju da isprovociraju neku emociju u nama. Vrlo je jednostavno: oni računaju na naše iskazivanje podrške ili solidarnosti, ljubavi, radosti, divljenja, tuge ili empatije, ljutnje ili besa. Svaka od tih emocija može da probudi u nama potrebu da lajkujemo, čitamo i šerujemo. I to je ljudski – ljudski je rastužiti se nad slikom siročeta, razbesneti se nad vestima koje svedoče o nepravdi, nasmejati se snimku psa koji pokušava da dohvati sopstveni rep.

Međutim, kreatori dezinformacija uvek računaju na to da će naša emotivna komponenta biti jača od racionalne. Na primer, jedan portal objavi lažnu vest o smrti poznate ličnosti. Čitaoci na društvenim mrežama koji naiđu na ovu vest osete tugu, šok ili nevericu. Čim povedeni tim emocijama kliknu na link, kako bi videli o čemu je reč, automatski pomažu manipulatoru, jer doprinose njegovoj zaradi.

Na sličan način i klikbejt naslovi iza kojih se kriju neverodostojne vesti obećavaju određenu emociju, velikim slovima, bilo da je reč o ŠOKU, UŽASU, HORORU ili pretpostavci da ćete se POKIDATI OD SMEHA.

Fabrike lažnih vesti zato su ujedno i fabrike emocija, u kojima se naša osećanja jednostavnom tehnologijom pretvaraju u dolare i evre, ili pak glasove na izborima. Dodatan problem predstavljaju i algoritmi, koji vode računa o tome kakvi nas sadržaji privlače i na šta lako reagujemo. Ukoliko je neka osoba, na primer, netrpeljiva prema manjinskim grupama, velika je šansa da će joj na društvenim mrežama često iskakati lažne vesti u kojima se pripadnici manjinskih grupa predstavljaju kao nepošteni, prevrtljivi, nasilni i glupi. To je veliki problem za naše društvo, jer se ovaj vid manipulisanja emocijama naposletku završava dubljim ukorenjivanjem stereotipa i predrasuda.

Kako se boriti protiv ovakvih prevara? Nije uvek lako, baš zato što nije lako ni obuzdati sopstvene emocije, ali za početak, kad god se susretnemo sa vešću koja nas emotivno preplavi, a nismo sigurni da je verodostojna, treba da se zapitamo o igri afekata i efekata. Ukoliko u afektu lajkujem ili podelim objavu koja nije istinita, kakvi su efekti mog delovanja? Odgovor se nameće sam po sebi, jer šteta je dvostruka: em ste pomogli kreatorima dezinformacija da zarade i nastave svoj biznis, em ste doprineli širenju manipulacije. Zato, čak i kad vas neka vest duboko potrese, uzbudi ili oduševi, zapitajte se koliko u njoj ima istine. Možda isto onoliko koliko je ima i u vesti Večernjih novosti da je sirotog dečaka, 115 godina nakon što je naslikan, “usvojila jedna porodica iz Zvornika, i sada je on učenik prve godine srednje vojne škole”.

 

#NeVjerujNaPrvu je projekat Evropske unije u Bosni i Hercegovini.

Sadržaj ovog članka je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stajališta Evropske unije

Europa.ba