Quo vadis, Europo, s 27 država članica? Putovi za ujedinjenu budućnost s 27 država članica

Bruxelles, 1. ožujka 2017.

Govor predsjednika Junckera na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta povodom predstavljanje Bijele knjige Europske komisije o budućnosti Europe

 

Gospodine predsjedniče,

poštovani zastupnici u ovom Parlamentu,

dame i gospodo,

krajem ovog mjeseca u Rimu će 27 naših država članica stajati jedna uz drugu u miru, solidarnosti i prijateljstvu kako bi obilježile 60. obljetnicu ugovorā iz Rima. Veselilo bi me kada bi i predsjednik Parlamenta sudjelovao u tim svečanostima.

No to neće biti puka proslava rođendana. To će biti „rođenje” Europske unije s 27 država članica.

I dok okrećemo stranicu i započinjemo novo poglavlje svoje povijesti, vrijeme je da potražimo odgovore na pitanje koje je staro koliko god je naša Unija mlada: quo vadis, Europo, s 27 država članica?

Osnivači Europe bili su vizionari: Spinelli i Rossi, koji su za vrijeme fašističkog režima bili zatočeni, odvažili su se sanjati o mjestu na kojem bi se saveznici i suparnici ujedinili. Budući da nisu smjeli slobodno govoriti, napisali su manifest „Za slobodnu i ujedinjenu Europu”, koji se morao potajice dijeliti među pripadnicima talijanskog pokreta otpora 1943. u Rimu.

Zahvaljujući pisanju manifesta, tog novog poglavlja povijesti, Spinelli i Rossi nisu podlegli tami svojih zatvorskih ćelija na otoku Ventoteneu. Oni su pružili ruke prema svjetlosti. Sanjali su o boljoj budućnosti i prema njoj utrli put.

To bi nam, 60 godina poslije, trebalo biti nadahnuće. Bez prepreka koje bi nam prigušile glas, hoće li nam se oprostiti što ne govorimo glasno? Što će za 60 godina naši unuci reći o našem nasljeđu? Želim da budu ponosni, kao što bi Spinelli i Rossi to danas vjerojatno bili.

Sada je naš trenutak da budemo pioniri i izradimo viziju kako bismo zajedno, nas 27, mogli krenuti prema budućnosti.

 

*

Gospodine predsjedniče,

dame i gospodo,

poštovani kolege i kolegice,

svijet oko nas iz dana se u dan mijenja. Promjene su i preobrazbe brze. Globalizacija, terorizam, migracije i utjecaj novih tehnologija na društvo i radna mjesta ostavljaju duboke posljedice za svakodnevicu Europljana. Okolnosti, uvjeti i veze ne mijenjaju se svake godine, svakog mjeseca ili tjedna. Mijenjaju se svakodnevno, i to u tolikoj mjeri i tako brzo, da ponekad ostanemo bez daha.

Pred nama su golemi izazovi i prepreke. No koliko god bili veliki, nisu nesavladivi.

Ili ćemo dopustiti da nas ti trendovi zanesu ili ćemo ih prihvatiti, prilagoditi i iskoristiti nove mogućnosti koje nam donose.

Europa se ne smije umoriti. Ona mora biti aktivna, a ponekad i proaktivna.

Kako je moj dobri prijatelj Frank-Walter Steinmeier lijepo rekao, dok se od drugih traži hrabrost, čelnici je prvo sami moraju pokazati.

Budućnost Europe ne može biti talac izbornih ciklusa, stranačkih politika ili kratkoročnih uspjeha.

A Brexit, koliko god bio žalostan i bolan, neće moći zaustaviti EU na njegovu putu prema budućnosti. Mi nastavljamo. Moramo ići dalje.

Quo vadis, Europo, s 27 država članica? Za tu, priznajem, tešku raspravu nema boljeg trenutka, sada ili nikada.

*

U bilo kojoj raspravi o putu kojim ćemo krenuti, okosnica našeg djelovanja mora biti jedan važni zadatak.

Budimo iskreni: predugo već postoji jaz između onoga što ljudi očekuju i onoga što Europa može ispuniti.

Moramo biti u stanju pokazati što Europa može, a što ne može činiti.

Pogledajmo primjer nezaposlenosti mladih. Na svakom sastanku na vrhu obećavamo da ćemo smanjiti stopu nezaposlenosti – pogotovo nezaposlenosti mladih – iako taj problem Europa teško može riješiti. Instrumenti na razini EU-a ne mogu biti čudotvorni ako se na nacionalnoj razini ne čini dovoljno. Možemo financirati stažiranja, možemo poticati ulaganja, i to prilično uspješno, ali to samo po sebi ne vodi izravno do sustavnog smanjenja nezaposlenosti. Sredstva iz proračuna EU-a obuhvaćaju svega 0,3 posto europskih socijalnih usluga. 0,3 posto! Države članice pokrivaju preostalih 99,7 posto. Tvrditi da je Europa nadležna za borbu protiv nezaposlenosti potpuno je pogrešno.

Zato se nemojmo pretvarati da Europa sama može riješiti taj problem. Vrijeme je da mi – i države članice – u tom pogledu budemo iskreni.

Ne bismo ljudima trebali obećavati kule i gradove ako to ne možemo ispuniti. Trebali bismo prestati govoriti o namjerama i usredotočiti se na područja u kojima možemo postići konkretne rezultate.

 

*

To je polazište Komisijine bijele knjige, koju vam danas predstavljam.

Vrijeme je, ponavljam, da utvrdimo što Europa može i što ne može postići.

Rasprava o budućnosti Europe prečesto se svodi na izbor između „više” i „manje” Europe. Takvo pojednostavnjivanje zavarava.

U Bijeloj knjizi nudimo niz putova za budućnost Europe s 27 država članica: pet scenarija za EU s 27 država članica iako su zapravo mogućnosti beskonačne.

Komisija spontano ne podržava sve scenarije. No ovdje je svih pet, pa ih moram predstaviti. Željeli bismo vam objasniti posljedice tih scenarija.

Scenarij 1.

Pogledajmo prvi scenarij, koji je nastavak današnje politike. Kad je ova Komisija stupala na dužnost, pred ovim sam Parlamentom obećao da ću uvesti promjene kako bih ponovno pridobio povjerenje građana. U velikoj mjeri to upravo i činimo.

Ova je Komisija postigla dobre rezultate u obuzdavanju pogrešne želje da sve regulira i da se miješa u sve razine života građana. Ljudi ne žele da im određujemo oblik vodokotlića ili visinu ljuljački. Povlačenjem stotina prijedloga i predlaganjem svega 23 inicijative godišnje, umjesto najezde od njih 130 proteklih godina, usredotočujemo se na stvari koje su građanima važne.

Unatoč tome, Komisiju se u gotovo svim nacionalnim parlamentima optužuje da suviše regulira , ponekad i u gotovo svim medijima, u svim glavnim gradovima. To neprestano blaćenje Bruxellesa nema smisla jer je ono od početka mandata ove Komisija neutemeljeno. Svakom bi koristilo da to blaćenje prestane. A ono je često i nadomjestak za neuspjehe na nacionalnoj razini.

Mogli bismo nastaviti tim putem, usmjeravajući svu svoju energiju na velike stvari, na naš pozitivni program koji je ovaj Parlament podržao – dovršetak unutarnjeg tržišta, jedinstvenog digitalnog tržišta, energetske unije, unije tržišta kapitala i obrambene unije. To ćemo i učiniti. No moramo se zapitati hoće li to biti dovoljno.

Scenarij 2.

Mogli bismo krenuti potpuno drugim putem i odabrati EU27 koji je usmjeren samo na jedinstveno tržište: Scenarij 2. Ako države članice ne mogu postići dogovor u pogledu sve većeg broja područja politika, ako sve više vlada Komisiju želi svesti na pukog upravitelja unutarnjeg tržišta, to bi moglo biti jedino održivo rješenje. To nije naše opcija! Europska unija bila bi više ili manje svedena na područje slobodne trgovine. No Europa je više od tržišta, robe i novca. Jedinstveno tržište i europodručje nisu sami sebi svrha. Oni su u službi ljudi.

Svejedno postoje vlade koje žele svesti ulogu Europske unije, pa tako i Komisije, na unutarnje tržište. Tome se kategorički protivim.

Scenarij 3.

Postoji i treća opcija: moraju li se sve države članice kretati istom brzinom? Ako se u krugu od nas 27 ne možemo dogovoriti ni u pogledu cilja ni načina kako ga ostvariti, trebalo bi onima koji žele omogućiti da napreduju u područjima u kojima je to potrebno. U isto vrijeme, drugima, koji to ne mogu ili ne žele odmah učiniti, mora se omogućiti da im se poslije pridruže.

No kakav bi bio učinak takvog sustava?

U određenom broju država moglo bi doći do golemog napretka: za države koje razmjenjuju podatke u borbi protiv terorizma, uspostavio bi se istinski sustav azila i objedinili bi se obrambeni kapaciteti. To bi nedvojbeno bila održiva opcija.

Međutim, moglo bi doći do stvaranja složenog sustava koncentričnih krugova u kojem bi mnoge države kružile izvan ključnih politika.

Time bi Europa postala još manje dokučiva nego što već jest. Kako građanima primjerice objasniti da je Europa nadležna za usklađivanje frekvencija na kojima automatski automobili u slučaju nužde trebaju zvati hitnu službu, ali samo u državama X, Y i Z, pa, ako voze u državi A, neće moći dobiti pomoć?

Koliko je takav pristup izazovan možemo vidjeti već sada, kada pokušavamo objasniti da Europa preuzima samo ograničenu nadležnost za praćenje upravljanja schengenskim vanjskim granicama, ali ne svu.

Svejedno ne možemo opovrgnuti činjenicu da bi neke zemlje na taj način ostvarile napredak u određenim područjima. Cilj takvog napredovanja ne bi smio biti isključivanje drugih, već konačno uključivanje. Takav scenarij mogu zamisliti. Cilj mora i dalje biti napredovanje. Ali ako se pokaže da je to nemoguće, moralo bi biti moguće da napredak ostvare zagovornici integracije. Uspjeh Europe ionako gotovo uvijek možemo zahvaliti nekolicini predvodnika – pogledajte primjer schengenskog prostora ili eura.

Scenarij 4.

No imamo i četvrtu mogućnost. EU27 mogao bi zajednički odlučiti da čini mnogo više u manjem broj područja u kojima naše djelovanje zaista ima dodanu vrijednost i u kojima građani očekuju da ćemo djelovati. Scenarij 4. To bi zapravo značilo da smo učinkovitiji čineći manje.

Građani primjerice očekuju da djelujemo u području sigurnosti ili u aferama kao što je tzv. Dieselgate. Uvjeren sam da bi punopravna europska agencija za borbu protiv terorizma za cijelu Europsku uniju, koja bi razmjenjivala prekogranične informacije i sustavno pratila sumnjive osobe, uistinu mogla pružati sigurnost.

Isto tako, europski potrošači koje su proizvođači automobila obmanuli „poremećajnim uređajima” mogli bi se osloniti na provedbenu agenciju EU-a koja bi sankcionirala poduzeća i osigurala da plate odštetu. Umjesto da su ljudi razočarani činjenicom da mi samo šaljemo strogo napisane dopise i pozivamo države članice na djelovanje, moramo osigurati da se na te pozive može i odgovoriti.

Scenarij 5.

Naposljetku, gospodine predsjedniče, u okviru petog scenarija države članice mogle bi odlučiti da će dijeliti više ovlasti, resursa i donošenja odluka na svim razinama. Tako bi mogle krenuti punom snagom prema zajedničkoj budućnosti i osigurati „vodstvo” Europske unije. U zaštiti klime Europa i dalje mora biti predvodnik, bez obzira na to što se zbiva s druge strane Atlantika. Održivi razvoj uvijek je bio dio europskog djelovanja. A obrana – moraju se uspostaviti neovisne europske strukture.

*

Sve ove teoretski moguće perspektive, ideje, projekti naš su izbor. Ja vam neću reći za koji bih se put ja odlučio, ali izričito odbacujem ideju da bi Europsku uniju trebalo svesti na to da bude samo područje slobodne trgovine – to nije moja zamisao niti odgovara europskim ambicijama. Neću vam reći svoj apsolutni izbor jer nažalost nije na meni da o tome sam odlučujem ili da o tome odluči Komisija u „sjajnoj izolaciji”.

Ne želim predstaviti konačna stajališta Komisije. Ja ne djelujem, kako je to danas moda, s pomoću izvršnih naloga. Riječ treba dati ovom Parlamentu, nacionalnim parlamentima, vladama, civilnom društvu. Ukratko – građanima. Za razliku od možda prošlih vremena, ova Komisija ne propisuje, ne diktira, ne nalaže.

Ova Komisija želi slušati prije donošenja odluke.

Nema diktata – to ne odgovara mojem karakteru. Nisam diktator.

Ali volim reći onako kako jest. I najradije bih vam već danas otkrio što stvarno mislim, svoju viziju Europske unije. Već osjećam razočaranost onih koji bi htjeli da otkrijem svoje mišljenje. Ali više volim slušati prije nego što kažem. Onima koji tvrde da bi Komisija trebala govoriti prije rasprave poručujem da ne bi trebali miješati vođenje i diktaturu. Za razliku od dosadašnje prakse, želimo slušati prije donošenja odluke. Jasno mi je da to nekoga može uvelike razočarati, ali time ne poštujemo samo predstavničku demokraciju, nego demokraciju kao takvu.

Ne zanima me sada raspravljanje o institucijama, revizijama Ugovora ili institucionalnim procesima – time se bave oni koji su udobno zavaljeni u briselskom balonu iz kojeg svi trebamo izići. Takav razgovor ne bi zanimao ni građane. Vi, koji održavate sastanke u svojim zemljama, je li vas itko ikad pitao o raspodjeli ovlasti između Vijeća, Komisije i Parlamenta? Ne, nikad me to nitko nije pitao jer je to stvar rasprave u Bruxellesu i nikoga izvan balona to ne zanima. Stoga mi ne bismo trebali predvoditi tu raspravu.

Ali doći će dan, siguran sam, kada će biti potrebno izmijeniti ugovore jer će postojati kolektivna volja da se to učini. Ta volja danas još ne postoji.

Kako bismo utvrdili tu kolektivnu volju, potrebna nam je istinska i iskrena rasprava o Europi, o onome što ljudi žele i očekuju od Europske unije.

Pravo mjesto za taj važni razgovor nije Rim, naši brojni sastanci na vrhu ili naše brojne rasprave ovdje. Taj se razgovor treba prenijeti na gradove i regije diljem Europe. Zajedno s vama, poštovani zastupnici u ovom Parlamentu, i sa zainteresiranim državama članicama organizirat ćemo niz rasprava o budućnosti Europe. Svaki se glas, bez obzira na njegovu veličinu, pa i onaj najtiši, treba čuti.

Građani će nam reći što očekuju od Europske unije. Oni će vjerojatno izraziti sumnje, nedoumice, ali i nadu. A na nama je da odgovorimo.

Ako pročitate Bijelu knjigu, a pozivam vas da to učinite, uključujući njezin uvod i prednosti i nedostatke, pomoći će nam da damo dobre odgovore.

Komisija će sljedećih mjeseci pridonijeti i nizom dokumenata za razmatranje i preciznijim prijedlozima o nekim glavnim prilikama i izazovima koji su pred nama.

Predstavit ćemo prijedloge o jačanju socijalne dimenzije Europe – ta je rasprava za mene ključna i njoj posvećujem svu svoju pažnju. Ovdje baš nema mnogo ljudi koji plješću kad govorim o socijalnoj Europi, sram vas bilo. Zato što je socijalna Europa ključno pitanje u nadolazećim desetljećima. Iznijet ćemo ideje o produbljivanju ekonomske i monetarne unije, a posebno o mehanizmima kojima će se poboljšati toliko potrebna koordinacija ekonomskih politika. Iznijet ćemo i svoje stajalište o iskorištavanju globalizacije. Predstavit ćemo i svoja razmatranja o budućnosti obrane Europe i budućnosti financija Europske unije.

Kada je riječ o obrani, jasno je da bi europske države trebale povećati izdatke za obranu. No globalna stabilnost ne ovisi samo o potrošnji za obranu. Međunarodna, globalna stabilnost ovisi i o izdacima za razvojnu pomoć i financiranje borbe protiv klimatskih promjena. Smanjenje proračunskih sredstava za razvojnu pomoć, dovođenje u pitanje obveza koje smo preuzeli mi i drugi u pogledu klimatskih promjena – govorim o COP21 – bit će štetno za stabilnost u cjelini. Europska unija jednostavno se mora nastaviti baviti time. Stabilnost nije samo stvar vojske, ona je i stvar želje da se dopusti da oni koji zaostaju ulove one ispred sebe. Stabilnost znači potrošnju za obranu, ali ne isključivo, ona je i razvojna pomoć i borba protiv klimatskih promjena.

Ovaj se Parlament bavio svim tim pitanjima i s nestrpljenjem očekujemo nastavak suradnje s vama, a pogotovo s izvjestiteljima čija su izvješća upravo donesena.

Ovdje ću ponovno biti u rujnu povodom govora o stanju Unije te ću te ideje dodatno razraditi, ali ne prije nego što saslušam druge. Zatim bih želio da se na sastanku Europskog vijeća u prosincu odrede prve smjernice za proces koji će doživjeti svoj vrhunac na izborima za Europski parlament 2019.

U 2019. čekaju nas europski opći izbori. Tada će najvažnija biti objašnjenja. Objašnjenja će davati političke snage, davat će se između političkih skupina, a svatko će od njih morati reći kako vide Europu u 2025. i poslije. I htio bih da se demokratski proces koji je započeo 2014. proširi. Želim reći da bi 2019. europske političke stranke svojim biračima trebale dati izbor nositelja liste – nešto što je potrebno za funkcioniranje i vjerodostojnost europske demokracije. Ne možemo 2019. odustati od onoga što smo ostvarili 2014.

Europskim građanima treba omogućiti izbor sljedećeg predsjednika Komisije. Građani bi o tome trebali odlučiti, a ne vladajuća mašinerija. Neću se ponovno kandidirati, kao što sam već najavio na samom početku. Nisam ni umoran niti sam ostao bez ideja. Baš suprotno. Vidjet ćete.

*

Gospodine predsjedniče, Europa se uzdigla kao Feniks iz pepela Drugog svjetskog rata i postigla ono što je bilo nemoguće postići: stanku u vječnoj europskoj tragediji rata i mira. Svijetom i dalje hara 40 ratova i vojnih sukoba, a na tlu Europske unije niti jedan, iako smo tome vrlo vični.

Gledana izdaleka, s drugih kontinenata, Europa je i dalje prekrasno mjesto. Činjenica da smo ponovno ujedinili kontinent, da smo ukinuli poslijeratni dekret prema kojemu je Europa trebala zauvijek biti podijeljena u blokove te da smo stvorili oazu stabilnosti, napretka i jednakosti izaziva divljenje u cijelom svijetu. Često imam dojam da nam se drugi dive, a mi sami sebe ne volimo.

No ova Europa, ona o kakvoj govorim, nije gotova činjenica. Europa je uvijek bila i ostala stvar izbora, izbora koji treba braniti od valova i oluja, od napada onih koji ne razumiju povijest.

I dok danas odabiremo, sutra, za dvije godine, sve do 2025., moramo u potpunosti biti svjesni posljedica našeg izbora, ne radi nas, nego radi naraštaja koji slijede.

Neće nas cijeniti prema onome što smo naslijedili, već prema onome što ostavljamo u nasljeđe.

Građani nam govore da moramo drukčije djelovati. Na to smo spremni. Ali ne treba mijenjati sve. Trebali bismo se potruditi da bolje razumijemo ograničenja i mogućnosti koje nam pruža ispravna primjena načela supsidijarnosti, koje ne smije zamijeniti solidarnost, ali bi trebalo biti vodeće načelo našeg cjelokupnog djelovanja na europskoj i nacionalnoj razini.

Slušajući pobornike načela supsidijarnosti često imaju dojam da govore o supsidijarnosti jer ne žele govoriti o solidarnosti. Važno je da znamo točnu definiciju supsidijarnosti.

Gospodine predsjedniče, mi nemamo pravo biti domoljubni jedan protiv drugog. Domoljublje 21. stoljeća ima dvije dimenzije: sretno domoljublje, koje je prihvaćen i prihvatljiv pogled prema unutra te oblik solidarnosti, što je prošireno domoljublje prema van. Postoje vrijednosti koje nas i dalje povezuju: mir, demokracija i solidarnost, vladavina prava – često ugrožena – kao temelj koji nam pomaže u izgradnji poštenijeg društva, jednako dostojanstvo svih ljudskih bića, sloboda i neovisnost tiska. Pogledajte što se događa u Turskoj, zatvorili su njemačkog novinara bez ikakvog obrazloženja, samo zato što je rekao ono što se moralo reći. Te su vrijednosti i odbijanje netolerancije prema onima koji su različiti, ali ne i manje plemeniti od nas.

Ne možemo dopustiti da ljude koji se zalažu za te vrijednosti, a one bi trebale postojati u cijelom svijetu, nadglasaju prodorne nacionalističke parole kojima domoljublje služi kao oružje protiv drugih. Domoljublje nije domoljublje ako se upotrebljava protiv drugih.

Europa i dalje mora biti pozitivna svjetska sila kakva smo danas. Naše društvo, naša europska društva izgrađena su na otvorenosti. Na to bismo trebali biti više ponosni.

U nekim su dijelovima svijeta odlučili zbiti redove i zatvoriti se u sebe. Izolacionizam se zabrinjavajuće širi diljem svijeta. No takav stav ne odgovara našoj naravi niti nam je u interesu.

Demokracija je europski izum i branit ćemo je svugdje i svim svojim snagama.

Za duge putove i velike pothvate moramo biti hrabri, strpljivi i odlučni.

Europa je i dalje velik pothvat koji iza sebe i ispred sebe ima dalek put.

Pred nama je sada mnogo putova kojima možemo krenuti, neki su od njih opasni, a neki više obećavaju od drugih.

Koji god odabrali, sudbina Europe u našim je rukama.

Da, u našim rukama. No nju prije svega nosimo u srcima. I vrijednostima koje europskim državama daju pravi smisao.

Ja ne recitiram pjesmu o Europi. Samo opisujem europsku nužnost.

Hvala na pozornosti.