Nemoguće je posjetiti Senato della Repubblica, a ne osjetiti povijest zatočenu u zidovima palače Madama. Ona je podsjetnik ne samo na političku dramu koju svi svakodnevno proživljavamo, već i na stoljeća važnih događaja koji tvore temelje današnje Europe. Primjerice, freska Cesarea Maccarija Cicerone denuncia Catilina, jedno od remek-djela kojima su ukrašeni zidovi Senata, savršen je primjer današnje situacije. To je politička alegorija borbe demokratskih institucija protiv populizma i pobjede jednoga nad drugim.
To nas, s jedne strane, podsjeća na to da snaga svake političke zajednice ovisi o njezinoj volji za preživljavanjem, njezinoj vitalnosti i oštroumnosti. S druge nas strane podsjeća na to da su u darvinovskoj političkoj borbi riječi uvijek bile, i uvijek će biti, najjače oružje.
Ciceron je rekao: „Sloboda je sudjelovanje u vlasti.” Čak su se i stari Grci i Rimljani suočavali s pitanjem što znači biti istinski slobodan. Prije šezdeset godina državnici šest zemalja odlučili su da je sloboda zajedničkog djelovanja jedina istinska sloboda. Drugim riječima, suverenost znači imati mjesto za zajedničkim stolom. Zbog toga je 1957. potpisan Ugovor iz Rima. Slučaj je htio da budem rođen iste godine i da stvarnost izgrađena na Ugovoru iz Rima oblikuje cijeli moj život. Vjerujem da vam ne moram reći koliko je za mene osobno važno što sam danas ovdje s vama.
Naravno, iz današnje perspektive sve se doima plemenitije, smišljenije i proračunatije. Skloni smo se prisjećati potpisnika Ugovora iz Rima kao političkih genija i propovjednika ujedinjene Europe. No istina je da su oni bili čelnici s osobnim sumnjama, izloženi nevjerojatnom pritisku događaja i duboko ranjivi. Kolektivna bespomoćnost Europe nakon Drugog svjetskog rata primorala ih je na suradnju. Druge su mogućnosti bile iznimno neprivlačne, a strahote ratnog razaranja bile su nezaobilazan dio svakodnevice.
Iz ranjivosti tih uplašenih europskih zemalja proizišle su skromnost, jasnoća i velika mudrost čiji je rezultat bilo potpisivanje Ugovora iz Rima. Time je započeo proces kojim su se mnoge zemlje vratile na put slobode i blagostanja, na istoku i na zapadu. Pomoglo nam je to da shvatimo da slaba Europa podrazumijeva slabost njezinih pojedinačnih zemalja. Ako je Europa snažna, snažne su i njezine države članice. Samo ujedinjeni možemo ostvariti svoju suverenost i biti istinski slobodni na globalnoj pozornici. To je maksima koja je bila i ostala istinita, a bit će istinita i nakon sljedećih šezdeset godina.
Ugovor iz Rima značio je trijumf i zato što su ga sastavile i provele demokratski izabrane vlade. Nacionalni parlamenti, koje vi predstavljate, prenijeli su svoje ovlasti Europskoj zajednici uz poruku: „Ostvarite rezultate koji su u našem zajedničkom interesu.” Bio je to zajam koji je u međuvremenu otplaćen s kamatama, unatoč postojanju nekih razočaranja i kašnjenja.
Netko je jednom izjavio: „Europa je poput stabla. Raste svaki dan, ali se taj rast ne vidi izravno.” To je prilično romantična slika, ali je istinita. Iz sjemena Ugovora iz Rima izrasle su promjene zahvaljujući kojima je svijet oko nas izmijenjen u tolikoj mjeri da se većina ljudi više ne sjeća kako su stvari izgledale prije njih. S pomoću Ugovora prošireni su naši vidici, a naša su se društva otvorila. I naravno, stvoreno je najveće svjetsko tržište čiji je cilj naše blagostanje. Kao mladiću koji je odrastao u sjeni željezne zavjese te mi je stvari bilo gotovo nemoguće zamisliti, iako sam sanjao da bi se jednog dana mogle dogoditi.
Obljetnica koja nam predstoji sljedeći tjedan vrijeme je za slavlje, ali i za trezveno promišljanje. Unatoč tome što vidimo da naše gospodarske rane polako zacjeljuju, mnogi su ljudi i dalje očajni zbog opsega i broja izazova s kojima se trenutačno suočavamo. Najveći je izazov odlazak Velike Britanije kao države članice EU-a koji će se dogoditi za nekoliko godina. Najbolja reakcija na takva teška vremena povratak je skromnosti, jasnoći i mudrosti prvotnih potpisnika. Samo ćemo tako moći donijeti ispravne odluke za budućnost. Jer povijest nas uči da Europa svoje najbolje i najkreativnije lice pokazuje kada je najranjivija, koliko god to proturječno zvučalo. Njezini su rezultati puno bolji kada su posljedica skromnosti i strpljenja, a ne grandioznih vizija.
To je jedan od razloga zbog kojih mi je drago da je predsjednica zaklade De Gasperi, Maria Romana De Gasperi, danas ovdje s nama. Savršen je trenutak da se prisjetimo slavnih riječi njezina oca: „Budućnost neće biti izgrađena silom ni željom za osvajanjem, već strpljivom primjenom demokratske metode, konstruktivnim duhom dogovora i poštovanjem slobode.” Možda ove riječi nisu dovoljno dramatične u doba politike koja se oglašava na Twitteru. No i dalje cijenim njihovu istinitost i snagu. I dalje smatram da su dostatne da nam budu smjernice za budućnost. Hvala. Grazie.
