Ožiljak, neizbrisivi ožiljak koji je Šoa ostavio diljem Europe jeste i mora zauvijek biti urezan u naše kolektivno pamćenje. Kao što je Eli Wiesel rekao, “zaboraviti holokaust je ubiti dva puta”.

Kako vrijeme prolazi, mi dijelimo odgovornost da se Šoa pamti, da se oda počast njegovim žrtvama, da se nastavlja podrška neumornom angažmanu preživjelih u održavanju sjećanja u životu.

To nije samo odgovornost prema židovskom narodu, to je odgovornost prema čovječanstvu, prema budućim generacijama, prema samoj Evropi. Ako zaboravimo mračnu povijest našeg kontinenta, riskiramo da podcijenimo koliko je presudno da se očuvaju mir, jedinstvo i raznolikosti unutar našeg kontinenta.

Moramo biti dovoljno iskreni da priznamo da je više od 70 godina nakon Šoa, antisemitizam još uvijek prisutan u našoj “civiliziranoj” Evropskoj uniji. Jednako je prisutan i strah od različitosti, nagon da se traže žrtveni jarci u teškim vremenima, umjesto da se radi na način da se naša vremena načine manje teškima, za sve.

Naša dužnost je osigurati da sadašnje i buduće generacije budu svjesne korijena holokausta. Razumijevanje zla, i kako je ono tako lako pronašlo put u naša društva, je prvi korak kako bi se spriječilo ponovno prevladavanje zla.

Mi, kao evropski građani i kao institucije Evropske unije, dijelimo strahove i brige brojnih evropskih Židova. Naše zemlje uredno pojačavaju sigurnosne mjere, ali to je prije svega bitka srca i umova protiv antisemitizma i bilo kakve diskriminacije temeljene na vjeri ili etničkoj pripadnosti.

Dok obilježavamo Šoa, odajemo počast svim Pravednicima koji se nisu predali strahu i ideologiji tog vremena. Oni ne samo da su spasili živote mnogih, oni su održali živom nadu da čovječanstvo može prevladati.

Moramo učiti od njih u teškim vremenima u kojima živimo, i prenijeti sljedećim generacijama sjećanje na zlo, kao i na hrabrost čovječanstva.