Govor komesara Johannesa Hahna prilikom otvaranja izložbe fotografija „Žene Srebrenice“

Govor komesara Johannesa Hahna prilikom otvaranja izložbe fotografija „Žene Srebrenice“

Vaše ekselencije, dame i gospodo,

Prije svega bih toplo pozdravio predstavnice „Žena Srebrenice“ i „Majki Srebrenice“, kao i brojne druge NVO iz Bosne i Hercegovine, koji su prošli dugi put kako bi nam se ovdje pridružile. Večeras vama odajemo čast. Sada bih prvo da podijelimo minutu šutnje i odamo počast žrtvama.

Genocid u Srebrenici nije preplašio samo Jugoistočnu Europu, već cijelu Europu. Ostavio je nebrojene duboke rane. Svima nama nameće moralnu obavezu da nikada ne zaboravimo.

Kako bismo obilježili 20-godišnjicu te tragedije, pozvao sam fotografa Seada Husića da ovdje izloži svoja djela u zgradi Berlaymont, u srcu Europe. Ova izložba prikazuje 40 portreta žena iz Srebrenice, koje su izgubile svoje mile: muževe i sinove, braću i djede, ujake i stričeve, prijatelje.

Uz pomoć ovih upečatljivih portreta žalosti i tuge, možemo tek naslutiti njihove gubitke. Odajemo počast žrtvama, odajemo im duboko poštovanje. I gledamo u odraz neuspjeha Europe i svijeta da ih zaštiti.

Za vođe Europske unije, jedna od najvažnijih lekcija koje su naučili iz ratova na Balkanu devedesetih godina prošlog stoljeća nije bilo samo angažiranje u obnavljanju. Još važnije od toga, postalo je kristalno jasno da je budućnost svih država u regiji u Europskoj uniji.

Države Jugoistočne Europe su autentični dio Europe. Bez njih nas projekt nije potpun. Njihovi građani zaslužuju mogućnosti i slobode koje odlikuju živote svih nas u Uniji, živote više od 500 milijuna ljudi. Unija je prvi i glavni mirovni projekt.

Mi očekujemo jači angažman svih država u regiji, veći fokus na njihovom Europskom putu. To je najbolji način da se pomire tragedije prošlosti i osigura da se takvi zločini nikada više ne ponove.

Pomirenje je i dalje temeljni cilj svima nama. Međutim, do pomirenja se stiže preko istine i pravde. Europska unija je tijekom posljednja dva desetljeće podržavala izvođenje zločinaca pred sud i donoseći na taj način pravdu žrtvama i njihovim obiteljima.

Mi smo, na primjer podržavali rad Međunarodne komisije za nestale osobe. Blisko smo surađivali s civilnim društvom kako bismo pomogli žrtvama. Čvrsto smo podržavali rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), uključujući i uvjetovanje približavanja tih zemalja ka EU njihovom suradnjom s Tribunalom (MKSJ).

Na koncu, ne manje važna činjenica je da se EU osobito usredotočila na pružanje pomoći ka ubrzanju rada domaćih Sudova i Tužilaštava u cilju obrađivanja nataloženih neriješenih predmeta ratnih zločina. Jer kašnjenje pravde je uskraćivanje pravde i pravičnosti.

Ali mi svi znamo da iako nema pomirenja bez pravde, sama pravda neće donijeti pomirenje. Pomirenje mora postupno rasti unutar društava, među narodima i etničkim grupama. Pomirenje se ne može nametnuti izvana. Mora se postići u samim zemljama i regiji. Ono ne dolazi samo od sebe. Za pomirenje svi moraju ulagati neprekidne napore.

Sad je važno nastaviti s izgradnjom povjerenja među narodima u Bosni i Hercegovini i u cijeloj regiji. Stoga bih želio da ova komemoracija, čiji je prvenstveni cilj odavanje počasti žrtvama genocida, istodobno postane pokretač šireg pomirenja.

Dame i gospodo,
Prije no što izbliza pogledamo izložbu, želio bih pozvati Seada Husića da s nama podjeli svoja razmišljanja o konceptu izložbe i njegovih portreta. Nakon Seadove intervencije, riječ će uzeti predstavnica udruženja „Žene Srebrenice“ iz Tuzle.

Hvala vam na pozornosti.