Pobjednički esej: „Ujedinjeni u različitosti, ujedinjeni sa Evropom”

Alma Jeftic, studentica psihologije iz Zenice, pobijedila je na natjecanju u pisanju eseja organiziranom pod nazivom “Ujedinjeni u različitosti – ujedinjeni sa Evropom” povodom proslave dana Evrope.  Njen esej nosi naslov “Tako se stiže do zvijezda”.

 

 

„Sic itur ad astra“ – „Tako se stiže do zvijezda“

 

Riječi su nedovoljne da bi se dočarala svježina i raskoš koju u sebi nosi svako pravo umjetničko djelo. Negdje između stihova, nota i boje kriju se davne uspomene umotane u šarene snove sjećanja. Ma koliko i ma gdje pokušavali pobjeći, njihov korak je uvijek brži i snažniji. Nije teško zaključiti da su baš te uspomene što žubore u magli onaj kamenčić na koji se spotaknemo svaki put kada odlučimo krenuti dalje. Veliki umjetnici su slavljeni ne samo zato što su uspjeli oživjeti svoja sjećanja, nego i zato što su uspjeli pronaći put koji vodi ka ujedinjenju prošlosti i budućnosti. Sintagma „univerzalne životne istine“, dobro poznata kako kritičaru tako i učeniku na času lektire, govori o jednoj jedinstvenoj tački u kojoj se sjedinjuju tri različita vremenska perioda, tri velike prekretnice: prošlost, sadašnjost i budućnost. Na prelazu iz jedne u drugu, na toj trnovitoj stazi, smjestile su se rime i taktovi, da zajedno boje portret života.

Kažu da mašta postaje stvarnost onog trenutka kada počnemo da je živimo, a ne sanjamo. Život je danas izgubljen u magli svakodnevnice, a snovi su postali kist kojim crtamo nikad dovršene karikature prošlosti. Zaključani između onog što je bilo i onog što se sada dešava, ljudi nisu u mogućnosti da pronađu ključ od vrata života. Jako je teško predstaviti trenutak u kojem su nestali entuzijazam i želja, a rodila se mutna gorčina nedovršenog poteza. Možda su ga sa sobom odnijele godine užasa, koje su ostavile jasan trag na životnom portretu. Taj trag je ono što u sebi nosi svaki stanovnik Bosne i Hercegovine, a samo su rijetki oni koji su nakon njega pronašli nove poteze i nastavili živjeti svoje lično umjetničko djelo. Jer život je umjetnost, a to zavisi samo od oka promatrača. Provoditi dane i godine u svom malom skrivenom svijetu, daleko od drugih, plašeći se drugih, neće nikada donijeti nove boje na platno. Preostat će samo tmurna usamljenost, koja vječno gradi svoje zidove sramom i strahom okovane. Sram od samoga sebe i svojih uspomena i strah pred nepoznatim su stalni pratioci današnjeg čovjeka. Te zatvorene tvrđave što prkose vremenu koje dolazi postaju polako samo istrošene ostave sjećanja. Njihovoj mašti nije dozvoljeno da zaživi, jer bi tako mogla povući jedan novi potez na već dotrajalom platnu života. Nekada nije dobro tražiti uzroke svakodnevnih problema i pojava. Često ni samo poznavanje uzroka nije dovoljno da bi se uspješno riješila neka situacija, jer uzroci koje svi vidimo daleko su od onih stvarnih, koji uvijek ostaju nedostižni prostom ljudskom oku. Sve što ono može zapaziti obavijeno je koprenom sjećanja, starih iskustava i doživljaja. Stvarnost svako oblikuje na temelju svog ličnog vidnog polja, igrajući se sa istinama i formirajući ih, kao da su one plastelin u rukama djeteta. Na kraju, zbog tih brojnih raznovrsnih figurica, ljudi kroje bitke kojih će se decenijama sjećati i zbog kojih nikada neće izaći iz svoje okovane tvrđave. I nikada neće vidjeti da i izvan njenih zidova postoji svijet i život koji žudi da bude otkriven i upoznat. Bar kao još jedan potez na portretu prepuštenom vremenu i sudbini. Nekada je teško razlučiti gdje počinje, a gdje završava stalna borba sa samim sobom i svojim vlastitim porivima. Postoje ljudi koji iz te borbe izađu kao pobjednici, jer uspiju shvatiti da je život izvan, ne unutar njihovih zidina. To su ljudi koje ova zemlja treba, jer nose sa sobom davno izgubljeni ključ ujedinjenja, a i sama imenica „različitost“ im je strana.  Kada imate tu sreću da baš svaki praznik provedete u društvu Vama dragih osoba s kojima ste u srodstvu ili ste najbolji prijatelji, te im na taj način uljepšate za njih najsvečanije trenutke, tada za Vas razlike i granice ne postoje. Odrastati u takvoj porodici u kojoj ne postoje „drugačiji“, niti „mi i oni“ ruši sve predrasude i otvara vrata cijeloga svijeta. Tu se rađa onaj momenat u kojem mašta postaje stvarnost, a prošlost i budućnost prevazilaze svoje granice. Život u svijetu poput tog može se smatrati istinskim umjetničkim djelom, koje svojim taktovima, rimama i bojama donosi mir i slobodu. Upoznati druge i otključati zidove njihovih tvrđava, put je koji vodi ka otkrivanju sebe, svojih vlastitih vrijednosti i sklonosti. Veliki Van Gogh je jednom prilikom izjavio: „Nema plave bez žute i bez narandžaste“. Te su riječi sigurno plod trenutka u kojem su nastali najbolji potezi kistom ovog čuvenog slikara. Vjerovatno tada nije bio ni svjestan da svako ulje na platnu predstavlja jedan život koji treba otkriti i upoznati. I kao što ni njegove slike ne bi bile to što jesu, niti bi ikada dospjele u najpoznatije svjetske muzeje da različite boje na njima nisu ujedinjene, tako ni stanovnici Bosne i Hercegovine nikada neće proširiti svoje granice i vidike dok ne postignu jedinstvo na portretu života. To ne znači „prihvatiti onog drugog da bi nam bilo bolje“, kako se to obično objašnjava i tumači, nego upoznati druge da bismo shvatili da smo i mi sami dio njih, kao što su i oni dio nas. Sasvim je nepotrebno i pogrešno čak i misliti u terminima „mi i oni“, jer to samo produbljuje jaz i stvara još veće predrasude. Ovoj zemlji nikada nisu ni bile potrebne takve riječi, jer je raznovrsnost njenih predjela uvijek odavala najljepšu sliku. Ne postoji ništa što bi riječima moglo dočarati njenu ljepotu, jer, kao što je već rečeno, riječi su nedovoljne kada se radi o umjetničkom djelu velike vrijednosti. Nije potrebno objašnjavati koliko je teško pomoći ljudima da napuste svoje „tvrđave“ i okrenu se jedni drugima. Često nije lako ni shvatiti načine na koje oni sami to uspijevaju. Ali sigurno je da svaki stanovnik Bosne i Hercegovine ime svoj lični, mali, skriveni ključ koji otvara vrata života. Život nije nestao na ovim prostorima, on je samo zaključan negdje na granici prošlosti i sadašnjosti, na tankoj liniji koju se mnogi boje preći, jer nisu sigurni kuda ih ona vodi. Hrabrost ima onoliko definicija koliko ima ljudi, ali bi se većina mogla složiti sa jednom. To je sposobnost priznavanja vlastitih nedostataka i spremnost za njihovo ispravljanje. Svaki je čovjek ogledalo u kojim se možemo vidjeti i shvatiti koliko smo slični u svojoj različitosti. I koliko trebamo druge da bismo mogli pronaći načine za vlastitu korekciju. Možda zvuči jednostavno, ali to je ipak naš životni zadatak, kojem pristupamo onog trenutka kada s prvim plačem udahnemo i prve atome snage. Ljudi su mnogo jači nego što to misle o sebi, jači čak i od onih ledenih zidova iza kojih se skrivaju od sadašnjosti i budućnosti. Uspjeh se ne postiže bijegom od stvarnosti i onoga što nas sve okružuje. Tako nikada nećemo dovršiti svoj portret. Griješe oni koji misle da je umjetnost samo bijeg. Ona je način da se iznese sve ono što bi na bilo koji drugi način bilo nemoguće prenijeti. I samo se skladom različitih boja, nota i riječi tako nešto može ostvariti.

Ljepota se krije u trenutku, potrebno je samo znati gledati na pravi način. I slušati. Otvoriti sva osjetila ka spoljašnjosti, onome što nas okružuje, ljudima oko nas… Ne postoji ništa što bi nas moglo spriječiti da živimo svoje vlastito umjetničko djelo. Jer to je jedini način da pronađemo davno izgubljeni ključ svoje sopstvene tvrđave, upoznamo druge i kroz njih sebe. To je staza kojom Bosna i Hercegovina treba ići. Tako se stiže do zvijezda.

Europa.ba