Dragi prijatelji,

Današnja debata o regionalnoj saradnji na Balkanu, koja se održava u Centru za evropsku politiku, odvija se u presudnom trenutku za region i strukture regionalne saradnje. Taj trenutak je pozitivan.

• Hrvatska će postati članica Evropske unije 1. jula 2012. godine.

• Srbija je dobila status kandidata za članstvo.

• Crna Gora drži kurs ka članstvu u Evropskoj uniji. Očekujem da će pristupni pregovori biti otvoreni za vrijeme danskog predsjedavanja EU.

Uvjeren sam u značaj nastavka ovog procesa kako bi i balkanske zemlje, kao i EU, mogle da profitiraju iz moći transformacije koju proširenje donosi njihovom društvu i ekonomiji.

Upravo prošle sedmice, na međunarodnoj donatorskoj konferenciji u Sarajevu, okrenuta značajna stranica u istoriji regiona. Imao sam priliku da iz prve ruke vidim kako regionalna saradnja može da promijeni život običnog čovjeka kroz stambeno zbrinjavanje oko 74.000 izbjeglica i raseljenih lica. To je svijetao primjer sposobnosti regiona da preuzme rješavanje zajedničkih pitanja.

Prije nego što se okrenem novijim dešavanjima u domenu regionalne saradnje, dozvolite mi da kažem nekoliko riječi o dosadašnjem napretku, koji nikako nije zanemariv. Ponekad je lako zaboraviti koliki je put region prešao od završetka ratova iz devedesetih godina do danas.

Prvi primjer političke regionalne saradnje po završetku rata ostvaren je formiranjem Procesa saradnje u jugoistočnoj Evropi 1996. godine, koji se razvio u „glas regiona“, a danas je i političko okrilje Savjeta za regionalnu saradnju.

Prošireni Sporazum o slobodnoj trgovini u centralnoj Evropi, koji je stupio na snagu u novembru 2007, doprinosi otvaranju privrede balkanskih zemalja time što intenzivira trgovinsku razmjenu i investicije i stvara uslove za ekonomski  i socijalni razvoj.

Dozvolite mi da se osvrnem na nekoliko primjera:

• Institucionalizacija Regionalne škole za javnu upravu pozitivno doprinosi modernizaciji javne uprave. Škola se pozicionirala kao adekvatna regionalna platforma za umrežavanje i razmjenu dobre prakse iz regiona.

• Kroz Energetski sporazum, zemlje su se opredijelile za uspostavljanje konkurentnog, bezbjednog, održivog i integrisanog energetskog tržišta na regionalnom nivou, što je potrošačima donijelo prednosti u smislu sigurnije isporuke i konkurentnijih cijena.

• Zemlje su osnovale jedinice za međunarodnu saradnju u domenu sprovođenja zakona. To je bitno poboljšalo protok informacija između zemalja regiona i unutar svake zemlje ponaosob, čime je značajno skraćeno vrijeme u kom organi za sprovođenje zakona reaguju na upite u vezi sa krivičnim istragama u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminaliteta.

• Sektorska regionalna saradnja se takođe brzo razvija nakon uspostavljanja Energetske zajednice, Opservatorije za nadgledanje saobraćaja u jugoistočnoj Evropi, potpisivanja Sporazuma o evropskom zajedničkom vazdušnom prostoru. Nema potrebe da ponaosob pominjem više od četrdeset sektorskih regionalnih inicijativa koje objedinjavaju kreatore politike i stručnjake iz regiona.

Osnivanje Savjeta za regionalnu saradnju (a zadovoljstvo mi je da je generalni sekretar Hido Biščević danas na ovom panelu) označilo je još jedan korak u regionalnoj saradnji, pošto je dovelo do većeg osjećaja da inicijative pripadaju regionu. Kao što znate, Savjet za regionalnu saradnju nastavio je rad Pakta za stabilnost 2008, čime je regionalna saradnja stavljena u ruke sâmog regiona.

Evropska unije je čvrsto opredijeljenja u svojoj podršci – političkoj i finansijskoj – Savjetu za regionalnu saradnju. Trenutno pokrivamo jednu trećinu troškova Sekretarijata Savjeta za regionalnu saradnju, oako i dvije inicijative koje je Savjet za regionalnu saradnju preuzeo 2011. godine: Ljubljanski proces za obnovu kulturno-istorijske baštine i Odbor za investicije u jugoistočnu Evropu. Obje inicijative nalaze se u strategiji i programu rada Savjeta za regionalnu saradnju za period 2011-2013. Naše opredjeljenje je da pružimo pomoć Savjetu za regionalnu saradnju da uspješno završi realizaciju Strategije.

Isto tako, okrenuti smo ka budućnosti. Regionalna saradnja nije statičan, nego dinamičan proces, a njegove strukture treba razviti kako bi se bolje odrazila kretanja na terenu. Dakle, kako mi vidimo Savjet za regionalnu saradnju poslije 2013, kada bi trebalo da bude realizovana sadašnja strategija? Brojčano razvijanje regionalnih inicijativa i aktivnost nalaže pomnije praćenje ovih aktivnost, a naš pogled je usmjeren ka Savjetu za regionalnu saradnju, koji će u tom pogledu igrati vodeću ulogu. Šta to znači u praksi? Dozvolite mi da vam dam nekoliko konkretnih primjera:

Analizom saobraćajne mreže u regionu, relevantne regionalne strukture mogu zaključiti da postoji nekoliko nedostataka koje treba prevazići – ne samo u pogledu infrastrukture, koju takođe prati Opservatorija, nego i one koje treba prevazići da bi se obezbijedio efikasniji prelazak granice, na primjer, ili efikasnije carinske procedure.

U domenu pravosuđa i unutrašnjih posliva, čvrsto vjerujem da u središtu regionalne saradnje treba da bude ne samo borba protiv korupcije i organizovanog kriminaliteta, koja jeste bitna, nego i zajednička kaznena politika u krivičnim stvarima i izvršenje sudskih presuda. Pravne prepreke koje omogućavaju kriminalcima da prelaze granice sa imunitetom od krivične odgovornosti moraju biti uklonjene, a takve razlike premošćene. Borba protiv imuniteta od krivične odgovornosti i vođenje računa o tome da osuđeni kriminalci služe kaznu donijeće trenutne i opipljive prednosti svi stanovnicima regiona, čime će se unaprijediti vladavina prava.

Da bi regionalna saradnja mogla uspjeti, mora pripadati i biti vođena na regionalnom nivou, a građanima donijeti stvarne prednost tako što će se u središte pažnje staviti oni aspekti koji utiču na njihov svakodnevan život. Regionalna saradnja je osnovni element procesa stabilizacije i pridruživanja te tako i jedan od kriterijuma za ocjenjivanje kandidata i potencijalnih kandidata.

Regionalna saradnja je čak i više od toga – to je kamen temeljac evropskih integracija. To je jedno od načela na kojem počiva i sâma Evropske unije. Ona ima inherentnu vrijednost za region, sâm proces pristupanja i više od toga.

Svaka zemlja sa zapadnog Balkana koja pretenduje da bude ili jeste kandidat za članstvo u EU procjenjuje se na osnovu postignutih rezultata, a treba znati da se ta procjena i naša odluke ne odvijaju u vakuumu. U obzir treba uzeti određene regionalne aspekte. Ne kažem da regionalni aspekti nose prevagu u tom pristupu; to su regionalna saradnja i regionalni pristup gdje se vodi računa da svaka odluka koju donese Evropska unija na osnovu individualnih rezultata, doprinese i jača regionalnu dimenziju naše strategije proširenja.

Osvrnuo bih se na proces pomirenja i integracija. Pomirenje je bitno da bismo se pomirili sa mučnom prošlošću, a da je ne zaboravimo. Istovremeno, otvara mogućnost da riješimo mnoga otvorena pitanja, danas ili ubuduće, kao što su pitanja granica i ostale bolje posljedice nedavnih sukoba u regionu. Proces integracija je dokazano najefikansiji okvir za rješavanje tih pitanja, a regionalna saradnja je najdjelotvorniji instrument.

To me dovodi do sporazuma koji su u februaru postigli Beograd i Priština. To je veliki iskorak, bez obzira na to što njegovo sprovođenje u prvim sedmicama donekle razočarava. Veoma žalim što je došlo do poteškoća u sprovođenju ovog sporazuma. Želio bih da podsjetim da treba primijeniti slovo I duh načela regionalne saradnje. Da bi regionalna saradnja bila djelotvorna, potrebno je da bude uključiva, reprezentativna i efikasna. I dalje pozivam obje strane da budu pragmatične, a ne dogmatične.

Isto tako, podstakao bih zemlje da regionalnu saradnju iskoriste u rješavanju sporova oko granica.

Ako pogledamo krajolik regionalne saradnje na zapadnom Balkanu, pitanje nije da li je imamo u dovoljnoj mjeri – pitanje je da li imamo pravu vrstu saradnje, saradnju koja političku volju može prevesti u praktična rješenja i cijeli region približiti Evropskoj uniji, a istovremeno stvoriti solidan osnov za saradnju i odnose nakon ulaska tih zemalja u Evropsku uniju. Još uvijek nije došlo vrijeme da se ovim zemljama ne govori kakva im je saradnja potrebna, ali na njima je da definišu obim te saradnje i sagledaju iskustva zemalja koje su se nedavno pridružile EU; pozdravljam intenzivne odnose između višegradske četvroke i zemalja zapadnog Balkana.

Zaključio bih sljedećom mišlju: bitno je da Evropska unija i njeni instrumenti budu na visini zadatka. Potrebno je da obezbijedimo da pomoći pos-lisabonskih instrumenata i koherentnijih politika pomognemo zemljama da dođu do pozitivnih promjena.

Hvala.