Za nešto više od nedjelju dana, svjetski lideri okupiće se u Brazilu na Samitu Rio +20, na kojem će odlučiti kakvu budućnost želimo. Dvadeset godina nakon prvog zemaljskog samita, tema je: zelena ekonomija u kontekstu održivog razvoja i iskorjenjivanja siromaštva.

Zašto je ova konferencija bitna i zašto težimo “zelenoj ekonomiji”? Zelena ekonomija je ekonomija koja vodi većem ljudskom blagostanju i socijalnoj pravičnosti, uz značajno smanjenje ekoloških rizika i oskudice. Rast u zelenoj ekonomiji pokreću investicije kojima se smanjuju pritisci na životnu sredinu i usluge, uz istovremeno unapređenje efikasnosti u korišćenju energije i resursa.

Ili, jednostavnije rečeno – riječima jednog afričkog diplomate: to je strategija našeg vlastitog preživljavanja. Zelena ekonomija je sredstvo održivog razvoja; strategija ostvarivanja prospertiteta za ljude i planetu, danas i sutra. Održiv razvoj je nemoguć bez socijalne pravičnosti; nema rasta bez dobrog gazdovanja prirodnim resursima od kojih naše ekonomije zavise.  Održiv razvoj nam je potreban radi postizanja prosperiteta za mnoge umjesto bijede za sve.

Ostvarili smo znatan, ali očigledno nedovoljan napredak od 1992. Milioni i dalje svakodnevno gladuju. Ako nastavimo da koristimo resurse ovim tempom, do 2050. godine biće nam potrebne više od dvije planete za opstanak, a težnje mnogih za kvalitetnijim životom neće se ostvariti.

Neodrživo korišćenje resursa najviše će pogoditi najsiromašnije u našem društvu, pošto njihov život i izdržavanje direktno zavise od vode, zemlje, mora, šume i tla. Pred nama su novi izazovi koji predstavljaju prijetnju po održiv razvoj – od klimatskih promjena i sve veće nestašice vode do neprilagođenosti na elementarne nepogode, gubitka biološke raznolikosti i ekosistema.

Međutim, imamo sredstva kojima možemo odgovoriti na ove izazove i preokrenuti ih u mogućnosti. Mnoge zemlje mogu da usvoje efikasne tehnologije i sisteme koji će im omogućiti da eskploatišu svoje resurse, od šuma i biološkog diverziteta do zemljišta i minerala, na način koji je održiv i omogućava odgovor na sve veću potrošnju. Procjenjuje se da oko 70-85% mogućnosti za veću produktivnost resursa leži u zemljama u razvoju. Zemlje koje nauče kako da koriste svoj prirodni kapital mudro i održivo biće na dobitku. Prema izvještaju Međunarodne organizacije rada, prelazak na zeleniju ekonomiju otvoriće dodatnih 15 do 60 miliona radnih mjesta tokom naredne dvije decenije na globalnom nivou i podići na desetine miliona radnika iz siromaštva,

Iz tog razloga, Evropska unija nastavlja da se bori da Rio 20+ rezultira usmjerenim i ambicioznim ishodom. Želimo da pokrenemo nešto što će biti nepovratno; nešto što ima stvaran uticaj na život ljudi. Na kraju krajeva, ovo je konferencija o ljudima; o nama, o našom budućnosti. Predložili smo ciljeve i rezultate u pogledu ključnih prirodnih resursa koji leže u osnovi zelene ekonomije: voda, okeani, zemljište i ekosistemi, šume, održiva energija i efikasnost u korišćenju resursa, uključujući otpad. Ovi ciljevi su od najvećeg značaja za održiv rast i neodvojivi su od pitanja zdravstvene ispravnosti hrane, smanjenja siromaštva i socijalnog razvoja.

Ovi ciljevi bi naveli privatni sektor da investira, podstakne inovacije u polju tehnologija i otvori nova radna mjesta. Jedan od poželjnih ishoda samita u Riju je da sva navedena i velika preduzeća uključe održivost u svoje godišnje izvještaje, ili objasne zašto je nisu uključila. Svjetska banka je već pokrenula interesantnu inicijativu, gdje bi preduzeća u svojoj statistici  koristila mehanizme prirodnog računovodstva. To bi mogao biti početak nove stvarnosti, gdje bi se računao prirodni kaptial, a održivost imala vrijednost. Međutim, jasno je da do promjene ne može doći ako se svi ne angažuju. Ne samo da je potrebno ubijediti političare – potrebni su nam  i poslovna zajednica, civilno društvo i pojedinci.

Iako su mnoge zemlje danas u boljoj situaciji u odnosu na prije dvadeset godina, najsiromašnijima u svijetu i dalje će trebati pomoć u smislu ostvarivanja mogućnosti školovanja, odgovarajuće infrastrukture i umijeća. Iz tog razloga, EU je i dalje najveći donator pomoći u cijelom svijetu. Tokom 2011, dali smo 53 milijarde evra za pomoć razvoju – što je više od polovine pomoći u cijelom svijetu. I upravo iz tog razloga ćemo održati svoje obećanje. Uprkos aktuelnoj finansijskoj krizi, zemlje EU su nedavno još jednom potvrdile ovo opredjeljenje, koje će se materijalizovati u značajnoj dodatnoj pomoći za razvoj u periodu do 2015, uključujući projekte koji  se odnose na ishode samita u Riju.

Dakle, kakvu budućnost želimo? Evo šta je odgovorila sedamnaestogodišnja Britani Trilford sa Novog Zelanda, pobjednica takmičenja Budućnost kakvu želimo, koja će se obratiti liderima u Riju: “Iskreno, bila bih srećna da uopšte imamo budućnost. Da nam ona bude garantovana, pošto trenutno nije”. Ovdje nije riječ samo o budućnosti Britanine generacije i narednih generacija. Ovdje se radi o nama samima: vlastitu budućnost ćemo dovesti u pitanje ako se ne pozabavimo problemima ograničenih resursa, neodrživog razvoja i masovnog siromaštva. Nemojmo dozvoliti da izgubimo priliku da izabaremo onu budućnost koju želimo – dok još uvijek možemo da biramo.

Janez Potočnik je komesar EU za životnu sredinu