Članak komesara Evropske unije Kristaline Georgijeve povodom Svjetskog humanitarnog dana 2012.

U nedjelju obilježavamo Svjetski humanitani dan. Obilježavamo 19. avgust 2003, dan  kada je Serđo Vieira de Melo (Sergio Vieira de Mello), specijalni predstavnik generalnog sekretara u Iraku, ubijen sa još 21 kolegom u masovnom napadu na sjedište UN-a u Bagdadu, kada je eksplodirao automobil-bomba. To je dan kada odajemo počast svim humanitarnim radnicima koji su izgubili život vršeći dužnost i svima onima koji i dalje rizikuju da bi ublažili patnju unesrećenima.

Bombaški napad na Hotel Canal, kako je nazvan, neopozivo je promijenio bezbjednosnu situaciju u kojoj humanitarni radnici rade. Humanitarni radnicu su nekada bili predmet poštovanja, a ne meta napada. Zastave i obilježja humanitarnih organizacija, koji su tradicionalno bili štit humanitarnim radnicima, sada ih pretvaraju u potencijalne mete.

Humanitarni rad spada među najopasnije profesije na svijetu. Kidnapovanje, napad vatrenim oružjem i prijetnje smrću su u opisu posla na mjestima razorenim u sukobu, poput Sudana, Sirije, Somalije i drugih. Svi koji rade na ovom nestabilnom terenu sve više se izlažu riziku nastojeći da održe liniju života za žrtve ratova i katastrofa širom svijeta.

Sâmo po sebi je jasno da je neprihvatljivo da ovi ljudi u službi humanosti budu predmet progona, otmice ili čistog ubistva.

Napadi na humanitarne punktove su se utrostručili u protekloj deceniji. Prema podacima Ujedinjenih nacija, od 2011. godine do danas, ubijeno je 109 humanitarnih radnika, 143 su ranjena, a 132 kidnapovana. Zločin protiv nenaoružanih civila ničim se ne može opravdati. Kada su ti zločini usmjereni na ljude koji su svoj život posvetili spasavanju drugih, nepravda je utoliko očiglednija.

Važno je da se prisjetimo da ogromna većina ovih žrtava nisu međunarodni humanitarni radnici iz zapadnih zemalja, nego ljudi koji su služili svojoj zemlji, radeći u dodiru sa mještanima. Humanitarni rad nije zarad očuvanja Zapada, nego globalni imperativ. Svjedoci tome su mnogi domaći humanitarni radnici, koji su podnijeli najveću žrtvu.

Tokom proteklih dvanaest mjeseci, Sirija je pretvorena u stratište. Od početka ove godine do sada, ubijeno je šest humanitarnih radnika, a svi su bili Sirijci. U dva slučaja, vjeruje se da su žtrve, obje iz sirijsko-arapskog Crvenog mjeseca, bile meta namjernog napada. Kao i u slučaju napada vatrenim oružjem na vozila hitne pomoći, zloupotrebe bolnice, granatiranja civila, i ovo je direktno kršenje međunarodnog humanitarnog prava.

Zaštita i bezbjednost humanitarnih radnika direktno su povezane sa nesmetanim pristupom do ugrožene populacije i održivim pružanjem pomoći. Nasilje protiv humanitarnih radnika utiče na one kojima se pomoć pruža. Na hiljade ugroženih ljudi mogli bi ostati bez nužne pomoći ukoliko bi se pomoć obustavila ili zaustavila zbog nebezbjednosti.

Humanitarna načela i međunarodni pravni okviri daju određeni stepen formalne zaštite, ali samo ako i kada se primjenjuju i poštuju. Na žalost, uslovi u kojima humanitarni radnici danas rade pogoršavaju se iz godine u godinu.

Humanitarni radnici zbližavaju svijet podsjećajući nas da smo svi jedna porodica, da dijelimo isti san o miroljubivoj planeti na kojoj svi ljudi žive bezbjedno i dostojanstveno.

To je takođe dan kada preispitujemo svoj život i razmišljamo šta još možemo učiniti da pomognemo – da dopremo do ljudi koji prolaze kroz sukobe, katastrofe i nedaće. Neka nas oni kojima danas odajemo počast inspirišu da krenemo na vlastito putovanje kako bismo svijet učinili boljim i još više zbližili našu ljudsku porodicu.

Brisel, 19. avgust 2012. – Kristalina Georgieva je evropski komesar za međunarodnu saradnju, humanitarnu pomoć i odgovor na krizne situacije

Europa.ba